U nastavku pročitajte više o zmijama i kako ih se riješiti na prirodan način.

ZMIJE

Karakteristike koje su značajne prilikom određivanja vrsta zmija su: obojenost zmije, proporcije tijela (da li je zmija vitka/elegantna/ ili je robusno građena), oblik zjenice, oblik pločica na glavi.

U sljedećoj tabeli su razlike između otrovnica i neotrovnica koje se odnose isključivo na evropske vrste.

*crnokrpica ili tržac ima okomitu zjenicu

OTROVNICE

Otrov zmijama služi prvenstveno za savladavanje plijena, ali ima i probavnu, te odbrambenu funkciju. Sastav otrova je otopina brojnih enzima, toksina i drugih proteina. Otrov evropkih otrovnica, viperida (uključujući poskoka i šarku), je prvenstveno hemotoksičan – razgrađuje krvne stanice i tkivo. Otrovni aparat je sastavljen od dviju otrovnih žlijezda koje proizvode otrov i injekcijskog sistema (izmijenjeni zubi), a razlike postoje između porodica. Intenzitet trovanja zavisi od koncentracije otrova, veličine zmije, starosti i veličini plijena (ili čovjeka!), mjesta ugriza i slično.

Poskok (Vipera ammodytes)

Poskok je vrsta zmije iz porodice ljutica. On je najopasnija i najveća evropska otrovnica. Naraste do 95 cm, a prosječna dužina poskoka je 50—70 cm. Izražen je polni dimorfizam koji se odlikuje u veličini jedinke. Mužjaci se od ženki razlikuju i u boji, tj. mužjaci su obično pepeljasto sivi, a samo ponekad sa dodacima žućkaste boje ili roze boje. Ženke su najčešće smeđe, bakrene ili bronzane boje. Zajedničko obilježje svih jedinki je tamno braon ili crna cik-cak pruga koja se proteže cijelom dužinom leđa. Jedinstvena karakteristika poskoka, po kojoj je lako prepoznatljiv, je „roščić” na vrhu nosa koji naraste do 5mm. Donja strana, inače kratkog repa, prebojena je kod jedinki oba pola žutom, crvenom ili svijetlo zelenom bojom. Voli suva, kamenita, brdovita područja s rijetkim biljnim pokrivačem. Nije karakterističan za šume, ali ako ga se tamo pronađe, to su većinom krajevi šuma ili čistine. Takođe ga se može pronaći na mjestima vezanim uz ljude poput farmi i vinograda.

Šarka (Vipera berus)

Otrovnica prosječne dužine tijela oko 55cm, obično do 65cm, a rijetko do 90 cm. Šarka je zdepasta i spora, veoma kratkog repa, ovalne i pljosnate glave, koja se jasno odvaja od trupa. Boja jako varira, od potpuno svijetlih primjeraka sa slabo izraženom cik-cak prugom na leđima do potpuno crnih primjeraka kod kojih cik-cak pruga nije vidljiva. Većina jedinki ipak ima izraženu cik-cak prugu duž čitavih leđa, tamniju od osnovne boje. Pruga je kod nekih jedinki razlomljena. Nalazimo ih na raznim vrstama staništa: livade, kameniti obronci brda, rubovi šume, kamenolomi, obale rijeka, jezera. U južnoj Evropi nalazimo je ili u nizinskim močvarnim krajevima ili na višim nadmorskim visinama.

Planinska šarka (Vipera ursinii macrops)

Najmanja evropska zmija otrovnica, najveći primjerci dosežu veličinu od 55 cm, međutim, u pravilu su mnogo manje. Tijelo im je kratko i zdepasto, mužjaci su uglavnom svijetlo sivi sa izraženom cik-cak leđnom prugom, dok su ženke uglavnom smeđe-žućkaste sa nešto manje izraženom cik-cak leđnom prugom. Živi u planinskim područjima, iznad 1500m n/m u južnim područjima BiH, južnim dijelovima Hrvatske, Crne Gore i u sjevernoj Albaniji.

Neotrovnice i poluotrovnice

Osim navedenih vrsta postoji cijeli niz zmija koje se zbog svoje obojenosti mijenjanju za otrovnice. Treba napomenuti da su među njima i dvije vrste slabo otrovnih zmija ili poluotrovnica – crnokrpica i zmajur. Za njih je karakteristično da prilikom ugriza teško mogu čovjeka zahvatiti otrovnim zubima koji se nalaze posve straga u gornjoj čeljusti. Osim toga crnokrpica je prilično mala zmija čiji je otrov potpuno bezopasan za ljude, a i čeljust im je vrlo mala, te ne mogu zahvatiti otrovnim zubima čovjeka. Iako i zmajur vrlo teško može zahvatiti čovjeka otrovnim zubima njegov ugriz može biti neugodan, otrov izaziva bolove, otekline i ponekad povišenu temperaturu, ali u kratkom vremenu prolazi bez posljedica.

Smukulja ili lažna šarka (Coronella austriaca)

Prosječno naraste do 75 cm, rijetko preko 80 cm. Uglavnom su sivkasto, smeđkasto, rozasto ili crvenkasto obojene. Na leđima su dva reda tamnih (najčešće smeđih) pjega, a iza glave su malo veće mrlje, često u obliku malih „rogova“ ili krune. Od nosnice preko oka prema vratu prolazi tamna pruga. Trbuh je crvenkast, narandžast, siv ili crnkast, nekad sa pjegama. Zbog obojenosti se često mijenja sa šarkom (Vipera berus), ali nema cik-cak liniju, vitkija je i nema grebenaste ljuske niti okomitu zjenicu. Voli relativno suva staništa sa puno sunca, ali ih se može naći i na nešto vlažnijim mjestima. Izbjegava velike vrućine. Nije penjačica, ali se može „verati“ po gustom niskom grmlju.

Bjelouška (Natrix natrix)

Kod bjelouški postoji razlika u veličini između ženke i mužjaka: odrasle ženke su robusne i mogu dostići i dužine od 150 do 200 cm, dok su mužjaci tanji i do dvostruko kraći. Temeljna boja tijela jako varira: tamna plavosiva, smeđa, maslinastosiva, na bokovima mogu biti prisutne crne pjege, a na leđima nekad znaju biti i dvije sivoplave, žute ili narandžaste pruge. Glava je okruglasta, ali u odbrani je može raširiti pa može imati i trokutasti oblik. Zjenice su okrugle. Na prelazu sa glave na vrat nalaze se 2 fleke, najčešće bijele, žute ili narandžaste boje, ali mogu biti i crne ili u potpunosti izostati. Trbušna strana je bjelkasta, siva, tamna, najčešće mramorastog crno-bijelog uzorka. Kada se osjeti ugroženom, brani se tako da glasno sikće, širi glavu, napuše se zrakom (da izgleda veća) i bacaka se. Bjelouška je zmija koja voli vlažnija staništa, može se naći dosta dalje od vode. Savršeno pliva i roni duže od 15 min. Uglavnom je aktivna danju, nekada i u sumrak (za toplijeg vremena).

• 1
• 2