Nekategorisano

Crna kuga je bila mutacija ebole

Između 1347. i 1352. nezaustavljiva i misteriozna bolest je uništila otprilike 50-60% europske populacije. naučnici su godinama smatrali kako je njen uzročnik bila Yersinia pestis koja se manifestirala u bubonsku kugu, no najnovije naučne studije su otkrile kako je crna kuga bila strahovita mutacija ebole.

Povijesni udžbenici nas uče kako je crna smrt bila verzija kuge koja nalikuje današnjoj bubonskoj kugi, te da se prenosila putem zaraženih buha i štakora koji su u rekordnom roku „odskakutali“ od zapadne Azije preko cijele Europe i dijelova Afrike. naučnici su dugo godina tvrdili da je uzročnik srednjovjekovne kuge bila Yersinia pestis u malčice promijenjenom obliku od onoga koji je poznat danas.

Genetika je čak uspjela pronaći dokaze o promjeni DNK Europljana zbog utjecaja crne smrti, točnije nastanka mutacije koja se naziva CCR5-delta32. Takvu mutaciju najviše imaju ljudi na sjeveru Europe čiji su preci preživjeli srednjovjekovnu pošast. CCR5-delta32 je interesantna genetička „poslastica“ jer čini njene nositelje imunima na virus HIV-a, no ne i na virus današnje bubonske kuge.

Takva činjenica sama po sebi je iznimno interesantna no naučnici su je uglavnom izbjegavali smatrajući da je sasvim normalno da crna kuga mijenja genetiku toliko da stvara rezistentnost na jednu od najopasnijih bolesti današnjice, ali ne stvara rezistentnost na današnje verzije kuge.

Iako je povijest zapamtila kako je pandemija crne kuge trajala nešto manje od šest godina, baš nitko od naučnika nije mogao objasniti kako su se zaraženi štakori širili brzinom kretanja modernih prometala.

Osim ove misterije, znanost ne može objasniti niti zašto su se naknadni „udari“ crne kuge pojavljivali bez vidljiva razloga u različitim dijelovima Europe i to u periodu od puna tri stoljeća. Nakon toga crna kuga je nestala na isti način kako se i pojavila – od jednom i bez traga.

Prva zabilježena epidemija kuge na tlu Europe je buknula 1347. u luci Messina na Siciliji, kad je talijanska galija doplovila sa zaraženima s Krima u Crnom Moru. Samo nepunu godinu kasnije pojavila se pandemija ove bolesti u zapadnom dijelu Engleske.

Iako je ova bolest ubijala gotovo sve one koji su s njom došli u dodir, srednjovjekovni žitelji Europe su ustanovili kako se daljnje širenje može zaustaviti ako se zaraženi stave u karantenu na punih 40 dana. Prvi su ovakvu vrstu izolacije usvojili žitelji sjeverne Italije, a nakon toga su karantenu postupno uvodili svi gradovi diljem Europe i Sredozemlja. Takva politika se nastavila koristiti još 300 godina.

Konačno odgovori na pitanja

Dr. Christopher Duncan Scott i dr. Susan Scott sa Sveučilišta Liverpool odlučili su istražiti slučaj „crne kuge“ jer im je bilo sasvim jasno da se arheološki ostaci ne podudaraju s onim što se nalazi u naučnim knjigama.

Prvo su otkrili kako širenje tadašnje kuge nije bilo popraćeno milijunima strvina zaraženih štakora. S obzirom da su štakori bili navodni prenositelji crne smrti, sasvim je logično bilo očekivati da su ondašnje kronike pisale o tome, unatoč tome, kroničari su pisali o brojnim detaljima crne smrti, ali leševe štakora nitko ne spominje. Na arheološkim nalazištima iz vremena srednjovjekovne pandemije također nije ostao niti jedan jedini ostatak zaraženog štakora, što je Scottove dodatno potaklo na daljnje istraživanje.

bubonska kuga crna kuga
Bubonsko crnilo, nije bilo poznato u srednjem vijeku, no naučnici ne otkrivaju kako je moguće da je crna kuga zapravo bila bubonska kuga iako zaraženi nisu imali njene simptome. O čemu je tu riječ?

Scottovi su otkrili kako se bubonska kuga širi tek 100 metara na godinu, dok je crna smrt imala brzinu širenja od 10 milja na dan. Uzmemo li u usporedbu ova dva podatka, tada brzina širenja obične kuge od metar na dan postaje još veći pokazatelj kako bi se povijesne knjige trebale pisati ponovno.

Scottovi su zbog toga odbacili mogućnost širenja zaraze uz pomoć buha i štakora, no virusna ebola koja se širi direktnim kontaktom od osobe do osobe je savršeno odgovarala u sliku o crnoj smrti i njenoj brzini širenja.

S obzirom na vrijeme inkubacije ebole od maksimum 21 dan, bolest se mogla bez ikakva problema širiti na velike udaljenosti, u slučaju da je vrijeme inkubacije bilo kratko, recimo par dana, takvoj crnoj smrti bi trebalo nekoliko vjekova da zarazi cijelo područje Europe, a ne nekoliko godina.

Scottovi su ispitali sve poznate medicinske tekstove o crnoj smrti te su otkrili kako je Tok infekcije crne kuge trajao 37 dana, naime obično je trebalo 10 dana inkubacije i 22 dana infekcijskog perioda, što još jednom pokazuje kako su srednjovjekovni ljudi jako dobro znali što rade.

    Kuga iz XIV. vijeka je bila poznata po svojim “čirevima” koji nalikuju na simptome moderne ebole, a ne bubonske kuge.
Kuga iz XIV. vijeka je bila poznata po svojim “čirevima” koji nalikuju na simptome moderne ebole, a ne bubonske kuge.

Za razliku od bubonske kuge, crna kuga je imala sasvim jasne simptome koji su nalikovali onima današnje ebole, naime ebola je hemoragijska groznica, njeni simptomi su: nagli rast temperature, groznica, bolovi u mišićima, slabost, grlobolja, glavobolja i krvarenje iz unutrašnjih organa. Naravno tu su i najprepoznatljiviji simptomi ebole – crveni potkožni plikovi koji nastaju raspadom krvnih žila i nakupljanjem krvi ispod kože. Svima onima koji su čitali srednjovjekovne kronike postaje jasno da su baš takvi simptomi pripisivani jadnicima oboljelima od „crne kuge.“ Ebola ima vrijeme inkubacije od dva do 21 dana, nakon čega slijedi polagana i bolna smrt. Uzimajući u obzir srednjovjekovnu karantenu, 40 dana izolacije se čini sasvim razumna odluka. Iako su ovakva razmatranja sasvim logična, konvencionalna znanost je iz nekog razloga odlučila izbjegavati tražiti odgovore na pitanja, te se tvrdoglavo drži teorije dr. Alexandrea Yersina koji je 1849. okrivio bakteriju Yersiniu pestis za srednjovjekovni pomor ljudi.

Ne smijemo zaboraviti da su crnu smrt ljudi zauzdali s 40-to dnevnom karantenom. Scottovi su primijetili da to ne bi imalo nikakvog smisla da su štakori odgovorni za prijenos bolesti, jer štakori ne bi uzimali u obzir nikakve karantene i ograničavanje kretanja.

No Scottovi su otkrili još jednu stvar koja nikako ne odgovara zvaničnoj paradigmi o crnoj kugi, naime sjeverna Europa i Engleska nema nativne populacije štakora koji bi prenosili kugu i pri tome ostajali živi, barem neko vrijeme.

Pandemija uz pomoć štakora je morala omogućiti strašnu eksploziju populacije zaraženih štakora, što povijest ne pamti, osim toga dr. Duncan smatra kako je viralna hemoragnična bolest poput ebole, mogla imati svoje uzlete i padove pojavljujući se tek onda kad su ispunjeni svi uvjeti. Takve slučajeve možemo vidjeti u pojavama zaraze ebole u Africi, iako se ona događa u različitim zemljama Afrike pa čak i s nekoliko desetljeća razmaka, uvijek je to ebola s malim varijacijama, zbog toga i ima različite nazive. Slična stvar se dogodila u srednjem vijeku, jer su simptomi bili donekle drugačiji u Italiji od recimo simptoma u Engleskoj.

Scottovi su svoju knjigu nazvali “Biology of Plagues: Evidence from Historic Populations,“ a njihov zaključak je više nego li interesantan i ne bi ga trebali a priori odbaciti, naime ako je hemoragični virus nalik na ebolu, uzročnik crne smrti, tada je naziv crna kuga više nego li pogrešan, no to bi svakako objasnilo zašto su se diljem Europe pojavljivale manje epidemije crne smrti s različitim varijacijama, i naravno to bi objasnilo zašto su preživjeli postali imuni na bolesti poput HIV-a.

Nakon objave njihova rada, naučna zajednica je reagirala iznimno negativno, dr. Duncan iznerviran tvrdokornim stavovima kolega je svoje stanovište jednostavno objasnio sa sljedećim riječima:

„Zaboravite na Yersiniu pestis, ona nije uzročnik crne smrti, ne zaboravite da buhe zaražene Yersiniom napuštaju domaćina tek nakon što domaćin umre, pa ipak nigdje nije zapisano kako je u Europi zabilježen veliki broj mrtvih štakora. Osim toga povijesni podaci lijepo otkrivaju da su zaraženi po sebi imali plikove potpuno identične onima na žrtvama ebole, no nitko nije zapisao pojave bubonskog crnila, po kojima je poznat navodni uzročnik kuge iz srednjeg vijeka.“

Sigurno se pitate zašto je važno otkriti što je uzrokovalo najveću pandemiju u povijesti Europe, razlog je u otkrivanju istine. Anatoly Fomenko je u brojnim knjigama opisao kako je povijest često samo obična fikcija, te da povijesne knjige pišu osobe sumnjiva morala, najčešće psihopati ili makjavelisti koji na sve moguće načine pokušavaju stvarne činjenice zamijeniti fikcijom, zbog nama nepoznatih razloga. Povijest se ponavlja, naročito ako ne učimo iz povijesnih lekcija. Nadamo se da smo mi naše lekcije naučili te da ćemo između laži moći nazrijeti djeliće istine.

Zanimljivosti

Portal Zanimljivosti je nastao krajem 2013 godine sa težnjom da se široj masi dostave što tačnije informacije na razne teme. Akcenat smo stavili na tekstove edukativnog karaktera.

Slične Objave

Zatvori

Otkriven je AdBlocker

Razmislite da podržite naš rad tako što ćete isključiti Adblocker za ovu stranicu.