NovostiSvijet

Izraelski plan za podjelu arapskog svijeta

Zabrinutost za arapsku sudbinu potpuno je opravdana, ali uveliko griješimo kada izazove svodimo samo na iranski utjecaj i opasnost od terorizma, dok zaboravljamo ulogu Izraela u planu rasparčavanja kojeg provodi već pola stoljeća.

Ova zabrinutost postala je zajednički nazivnik većine komentara i analiza arapskih pisaca u posljednje vrijeme. Bilo je tu govora o granicama iscrtanim krvlju, pa sve do upozorenja da će budućnost u regionu kreirati volja stranaca, prolazeći kroz pokušaje da se prate uzroci mnogobrojnih arapskih poraza te uloge koju država i pleme imaju u svemu tome.

To uopće ne iznenađuje, jer različiti dokazi ukazuju na to da postoje nove karte koje se iscrtavaju za region u svjetlu raspada pojedinih sistema, podjela od kojih pate drugi te tenzija koje se pomaljaju unutar trećih sistema.

Kada je postignut dogovor između Washingtona i velikih država sa Teheranom, svima je postalo jasno da je nastupilo vrijeme za ulazak u jedno novo razdoblje, te da govor o budućnosti i strahovima od onoga što slijedi nisu samo isprazne priče intelektualaca ili strepnje političara.

Naprotiv, to sada postaje neophodna stvar koja se mora ozbiljno razumjeti, budući da je voz promjena krenuo i veoma ga je teško zaustaviti.

Sa izraelske tačke gledišta, arapski region ne predstavlja jednu kulturološku i civilizacijsku cjelinu, kao što to smatraju Arapi, nego je to mješavina kulturne, jezičke, religijske i etničke raznolikosti.

U tom kontekstu pažnju mi je privukao jedan članak ambasadora Nabila Fahmyja, nekadašnjeg ministra vanjskih poslova Egipta, objavljenog u novinama Al-Ahram pod naslovom “Novi Bliski istok i iranski nuklearni sporazum i Arapi”.

Na samom početku teksta spominje kako ga je američki savjetnik za nacionalnu sigurnost kontaktirao 2004. godine (u vrijeme kada je obnašao funkciju egipatskog ambasadora u Washingtonu). Tom prilikom mu predlaže da Egipat uzme učešće na samitu o osnivanju novog Bliskog istoka koji bi trebao obuhvatati arapske države i pružati se sve do Pakistana i Afganistana (što je on tada odbio).

U proljeće 2015, jedan iranski zvaničnik, blizak krugovima koji donose odluke, obavještava ga o tome da Teheran sasvim drugačije gleda na novi Bliski istok od Egipta. Prema njihovom mišljenju, nije istina da je ovaj region u biti arapski jer arapski nacionalizam više ne predstavlja referentnu tačku običnog građanina. Pored toga, arapski svijet je podijeljen sam po sebi, dok politički, sigurnosni i ekonomski utjecaj u njemu više nije u rukama Arapa.

Huškačka politika Izraela

Kada se ove dvije stvari stave jedna pored druge, može se zaključiti kako američka i iranska razmišljanja polaze od vizije budućnosti regije kojom upravljaju nearapi.

Nakon toga slijedi pitanje radi li se tu o velikoj zavjeri ili jednostavno kompatibilnost interesa onih koji nisu Arapi? On potom odgovara na pitanje, iznoseći nekoliko ideja usredotočenih na to na koji način da arapski svijet vrati uzde inicijative u svoje ruke i postane akter, a ne pasivni posmatrač.

Glavna stvar koju želim napomenuti, vezano za članak ambasadora Nabila Fahmyja, jeste to da se on zadržava na američkom i iranskom stavu, ali ne ukazuje na razmišljanje Izraela koje je najopasnije po ovom pitanju. Prvenstveno zbog toga što Amerikanci i Iranci, ukoliko i iznose svoje mišljenje, onda to čine sa određene distance, dok su njihove aspiracije usmjerene ka ostvarivanju dominacije svake od ovih država.

S druge strane, izraelski projekat nalazi se u samom srcu regije i njihove ideje su već isprobane. Jedan dio toga je već uspješno implementiran na terenu, dok se ostatak realizira u tišini i daleko od pogleda.

Sa izraelske tačke gledišta, arapski region ne predstavlja jednu kulturološku i civilizacijsku cjelinu, kao što to smatraju Arapi, nego je to mješavina kulturne, jezičke, religijske i etničke raznolikosti. Izrael koristi svaku priliku da prikaže region kao mozaik sačinjen od komplicirane mreže različitih grupacija, Arapa, Perzijanaca, Turaka, Jermena, Kurda, Izraelaca, Druza, Baha’ija, Židova, protestanata, katolika, pravoslavaca, alevita, mandejaca, sunita, šiita, Maronita, Asiraca…itd.

Prema tome, ova regija nije ništa više doli sinteza manjinskih naroda bez zajedničke historije koja ih ujedinjuje. Prema tome, stvarnu historiju predstavlja historija svake grupe ponaosob. Ovakva analiza teži ka ostvarivanju dva cilja. Prvi cilj bio bi odbacivanje koncepta arapskog nacionalizma i otpor prema ideji arapskog jedinstva, jer prema izraelskoj percepciji, arapski nacionalizam predstavlja ideju okruženu misterijom, ukoliko se uopće može govoriti na tu temu.

U pogledu percepcije arapskog nacionalizma, ističu se dva pravca. Jedan govori o “mitu” arapskog jedinstva. Zagovornici ovog mišljenja govore o jednoj naciji, no u stvarnosti se ponašaju kao nekoherentne države. Iako ove države spaja jezik i religija, to ne znači nužno da su oni i jedna nacija. Postoje narodi koji govore engleski ili španski jezik, ali ih to ne čini jednom nacijom.

Drugi pravac priznaje postojanje arapskog nacionalizma u smislu postojanja kulturne, emocionalne i historijske veze između Arapa, međutim, zagovornici ovog pravca prave separaciju između priznavanja takvih veza i napora u ostvarivanju arapskog jedinstva, koje vide kao nemoguće.

Drugi cilj promoviranja ideje mnoštva manjina i identiteta u arapskom svijetu jeste pokušaj da se opravda davanje legitimiteta izraelskom postojanju, s obzirom da, prema ovoj percepciji, regija predstavlja mješavinu nacija, naroda i jezika, što samu pomisao na jedinstvo među njima čini maštom i iluzijom. Logična posljedica toga bila bi da svaka nacija u regiji ima svoj vlastiti entitet, čime Izrael dobiva svoj legitimitet, s obzirom da je i on jedna nacionalna država te regije.

Ovakav trend u izraelskom razmišljanju navodi ga na usvajanje strategije huškanja manjinskih područja u regiji, i iznošenja, s vremena na vrijeme, ideje o formiranju druskih ili maronitskih državica na granici Izraela, koje bi predstavljale nešto poput sigurnosnih zona. Takve državice bi Izraelu pružile bezbjednost i formirale materijalnu i moralnu granicu razdvajanja između njih i arapskih država. To bi potom trebalo ohrabriti i druge manjine da slijede isti taj put, te motivirati Kurde u Iraku, Afrikance na Jugu Sudana i Mauritaniji da proglase svoju nezavisnost.

Spisi Abba Ebana, cionističkog političara i ministra vanjskih poslova Izraela, koji su objavljeni pod naslovom „Glas Izraela“ najbolje odražavaju ovu ideju. On se protivi bilo kakvoj pretpostavci koja kaže da je Bliski istok jedinstvena kulturološka cjelina te da se Izrael mora integrirati sa tom cjelinom.

Navodi da su Arapi uvijek živjeli kao podijeljeno društvo te da su razdoblja prisilnog jedinstva ostvarivana snagom oružja. Prema tome, politička frakcioniranja nije prouzrokovao kolonijalizam, dok se kulturne spone i suština koja drži arapske zemlje na okupu ne mogu postaviti kao temelj za političko i organizacijsko jedinstvo.

Proces rasparčavanja arapskog svijeta, izvlačenje koristi iz raznolikosti njegovih entiteta i mnoštva manjina kreće od izraelske strategije koja ima jasne konture još od pedesetih godina prošlog stoljeća.

Ovo nisu moje riječi, nego poduži citat doslovno preuzet iz knjige koju je 2003. u Tel Avivu objavio Moshe Dayan istraživački centar za Bliski istok i Afriku i knjige penzioniranog generala Moshe Farajia pod naslovom „Izrael i oslobodilački pokret Južnog Sudana“.

Veza sa Libanom

Ove ideje već su provjerene kroz najmanje tri iskustva poznata do sada, a to su:

– Izrael uspostavlja čvrste odnose sa maronitskim rukovodstvom u Libanu, iskoristivši pri tome napetost koja je postojala u odnosima između njih i sunitskih muslimana kroz historiju. Postoje i brojne studije koje hronološki prate takve izraelsko-libanske odnose. Jedna od njih je i studija profesora Saqra Abu Fakhra o ulozi maronitskog klera u komunikaciji sa Izraelcima, i knjiga Christine Schulze o tajnoj izraelskoj diplomatiji u Libanu.

U knjizi Alain Minarg Tajne libanskog rata nalazi se tekst poruke predsjednika Nacionalne liberalne stranke Camillea Chamouna, izraelskom premijeru Menachemu Beginu, gdje se žali kako su Francuzi, prilikom uspostavljanja Velikog Libana (1920), pripojili Maronitima teritorije naseljene muslimanima “koji su bili uzrok svih problema i zla” te je pozvao Izraelce da se klone teritorija naseljenih muslimanima kako ih ne bi zadesilo ono što i Liban.

To dokazuje da je izraelska komunikacija sa pojedinim skupinama Maronita navela i one druge na uspostavljanje države Slobodni Liban 1979. Također su formirali i kršćansko-desničarsku miliciju, tkz. Južnolibansku vojsku, pod vodstvom Saada Hadada, kojeg je kasnije zamijenio Antonie Lahad. Tri maronitske stranke, koje su formirale Libanski front, dale su svoj doprinos pružanju podrške izraelskoj invaziji na Liban 1982. godine. Međutim, projekat maronitske države propada i doživljava kolaps nakon povlačenja Izraelaca iz Libana.

– Drugo izraelsko iskustvo bilo je sa pobunjenicima na jugu Sudana. Knjiga generala Moshe Faraji detaljno prati takve odnose, koje Izrael počinje krojiti 1985. godine s ciljem pružanja podrške pobuni na jugu i slabljenja Sudana kako bi se izvršio pritisak na Egipat i iscrpili resursi afričkog kontinenta. Takva podrška podrazumijevala je vojnu, ekonomsku i političku pomoć. Izrael sa svoje strane pruža iskustvo, oružje i novac te sve što je neophodno pobunjeničkom pokretu kako bi se suprotstavio kartumskoj vladi i učvrstio svoje prisustvo na terenu. Takva situacija dovela je do otcjepljenja juga i proglašavanja nezavisnosti 2011. godine.

Ovakvi planovi neće uspjeti osim ukoliko zajednice ne budu ranjive i podložne podjelama.

– Treće iskustvo je sa Kurdima na sjeveru Iraka. Kurdske vođe, u svojoj borbi protiv režima Saddama Husseina i protiv iranskog šaha prije revolucije, tragaju za bilo kakvim oblikom podrške bez obzira na to odakle ona dolazila, na što Izrael žurno odgovara te iračkim Kurdima nudi stanovitu pomoć, čiji detalji nisu obznanjeni. No, stvar se u konačnici završava time da Izrael ima snažno obavještajno prisustvo na sjeveru Iraka.

Ovaj položaj je strateški veoma bitan jer Izraelcima pruža mogućnost približavanja dešavanjima u Iraku, Siriji i Turskoj. Više nije tajna da je Kurdistan prešao dug put u nastojanju da ostvari svoju nezavisnost što je sada otvoren zahtjev Kurda, intelektualaca i političara. Samim tim, više nije upitno hoće li oni proglasiti svoju nezavisnost ili ne, nego kada.

Teror nad Palestincima

Preuveličat ćemo ukoliko kažemo da je sve ovo djelo Izraela, jer je ispravnije i tačnije reći da je Izrael doprinio kreiranju takvih situacija, iskoristivši povoljne interne uvjete u svakoj od navedenih država. To nas navodi dalje na to da kažemo kako proces rasparčavanja arapskog svijeta, izvlačenje koristi iz raznolikosti njegovih entiteta i mnoštva manjina kreće od izraelske strategije koja ima jasne konture još od pedesetih godina prošlog stoljeća.

Nažalost, izraelskoj ulozi u kreiranju novih mapa koje se iscrtavaju za region nije se posvetila dovoljna pažnja niti proučavanje, jer smo uveliko fokusirani na iranske aspiracije i terorističke planove grupe Islamska država Irak i Levant. Također, možemo primijetiti i zanemarivanje i šutnju u pogledu napora koje Izrael ulaže u borbi protiv terorizma (u tu svrhu su dali 16 helikoptera Jordanu) dok u Palestini provodi svaki oblik terorizma i represije koji se može i zamisliti.

Ne pozivam na zanemarivanje uloge Irana ili zaustavljanje borbe protiv terorizma, ali se nadam da će se pažnja usmjeriti na tri stvari. Prvo, osiguravanje jasne arapske vizije o izazovima sa kojima se suočava nacija u smislu njihovog prioriteta i prirode. Drugo, dovoljno svijesti o planovima Izraela, koji još nastoji rasparčati arapski svijet i podijeliti ga.

I treća, ujedno i najvažnija stvar jeste da se planovi o fragmentaciji oslanjaju na pukotine i rascjepe prisutne u svakoj arapskoj državi. Prema tome, svijest o tim planovima treba sa sobom nositi i brigu o značaju jačanja unutrašnjeg imuniteta, jer ovakvi planovi neće uspjeti osim ukoliko zajednice ne budu ranjive i podložne podjelama.

 

Zanimljivosti

Portal Zanimljivosti je nastao krajem 2013 godine sa težnjom da se široj masi dostave što tačnije informacije na razne teme. Akcenat smo stavili na tekstove edukativnog karaktera.

Slične Objave

Zatvori

Otkriven je AdBlocker

Razmislite da podržite naš rad tako što ćete isključiti Adblocker za ovu stranicu.