LAVA I PEPEO: Vulkan, ma kako bio koristan, nije zvijer koja se može pripitomiti. Prije nego što se ohladi, vulkanska lava uništava doslovno sve na šta naiđe. Rastinje, kuće i putevi bivaju sprženi, a potom sahranjeni ispod novonastale vulkanske stijene. Lava je, inače, uobičajeni naziv za otopljenu stijenu kada je izbačena iz vulkana, dok se unutar zemljine kore ona naziva magma. Ova stijena u tečnom stanju ima temperaturu od 700 do 1200 stepeni Celzijusa, može biti oko 100.000 puta viskoznija od obične vode i preći velike udaljenosti. Naravno, dok ističe tamo negdje usred Pacifika, ne utiče na reljef, živi svijet i način života u Evropi (osim onima koji posjeduju turističku agenciju koja njeguje takozvani ekstremni turizam u kratere vulkana).
SUPERVULKANI: Vulkanski pepeo može, teorijski, da izazove i druge, znatno ozbiljnije nevolje. Kod ekstremnih, izuzetno velikih erupcija slijeganje pepela može da traje vrlo dugo i da se čestice koje je vulkan izbacio prošire po cijeloj atmosferi. Takve erupcije mogu da naprave svojevrsnu apokalipsu za klimu i živi svijet na Zemlji. Kaže se da njih izazivaju takozvani supervulkani, što je termin koji vulkanolozi izbjegavaju u literaturi. Niko ih nije bukvalno vidio otkako ljudi bilježe historiju, ali sudeći po geološkim nalazima i erupcijama na drugim planetama, izvijesno je da su se morali javljati u prošlosti Zemlje. Kod supervulkana nisu strašne sama eksplozija i erupcija kakvu pratimo na Havajima, već, kao u slučaju eksplozije vulkana-glečera na Islandu, njihove posljedice.
IZGUBLJENI VULKAN: Možda niste znali, ali najpoznatiji primjer potencijalnog supervulkana je Jeloustoun u Americi. Istoimeni park je dobro poznat po svojim gejzirima, jezerima, toplim izvorima, kao i po raznolikom živom svijetu koji tu obitava: medvjedima, vukovima, antilopama. U njemu, na prvi pogled, ne samo da nema supervulkana, nego se ni vulkan ne vidi. Kako Bil Brajson objašnjava u svojoj knjizi „Kratka historija bezmalo svačega", iako se dugo znalo da je priroda parka vulkanska, tek šezdesetih godina 20. vijeka geolog Bob Kristijansen zapitao se gdje je tu tačno vulkan. Gejziri, topli izvori, isparenja bili su na sve strane, ali nije mogao da pronađe kalderu. Kalderu ostavljaju za sobom vulkani koji nemaju kupu, kao većina poznatih, već su to uglavnom eksplozivni vulkani koji u jednom moćnom lomu za sobom ostave ulegnutu jamu.
BORBA SA VULKANOM: Vulkanski pepeo igra ulogu u stvaranju plodnih slojeva zemljišta i to ne samo u neposrednom okruženju – lesni presjeci uz obalu Dunava svjedoče i danas o erupcijama vulkana u Italiji. No, plodnost zemljišta u blizini vulkana bila je poznata još u antici, ma kako rizici bili visoki. U jednom komentaru na događaje na Havajima neko piše kako „ne treba živjeti ispod vulkana ako nećete jednog dana da vidite lavu u dnevnoj sobi". Ljudi, naravno, ne odustaju tako lako, pa je tokom vijekova osmišljen čitav niz ideja da se vulkanska erupcija zaustavi ili preusmjeri. I to sasvim bez uspjeha.
Ko više zagađuje atmosferu, čovjek ili svjetski vulkani?
Naime, ukupna količina ugljen-dioksida koji emituju vulkani iznosi tek 0,3 do 0,4 gigatona godišnje, što je tek djelić od 37 gigatona, koliko je čovječanstvo proizvelo samo tokom 2018. godine. To znači da vulkani nisu toliko značajni faktori u zagrijavanju planete kao što predlažu pojedini teoretičari koji teret emisije štetnih gasova žele da svale na pleća vulkana, te tako čovjeka bar donekle oslobode odgovornosti. U dalekoj prošlosti bilo je incidenata koji podsjećaju na količine ugljen-dioksida koje danas proizvodi čovjek, a posljedice su bile katastrofalne. Jedan od takvih incidenata bio je i udar asteroida Chicxulub, koji se dogodio prije oko 66 miliona godina, i koji je, kako se procjenjuje, oslobodio negdje između 425 i 1.400 gigatona ugljen-dioksida.
Budući da su udari asteroida stvar daleke prošlosti, čovjek je odlučio da preuzme njihovu ulogu u uništavanju planete, pa količine ugljen-dioksida koje se zahvaljujući ljudskim aktivnostima upumpavaju u atmosferu u posljednjih 10 do 12 godina mogu da se mjere sa nekim drugim katastrofalnim događajima iz Zemljine prošlosti. Da bi se količina ovog gasa vratila u normalu biće potrebno neko vrijeme, te naučnici tvrde da će se to dogoditi, ali za vremenski period koji je toliko veliki da ne znači ništa za spas čovječanstva.
Morate biti prijavljeni da biste ostavili komentar.