Ugalj u Bosni i Hercegovini: Sveobuhvatna Analiza Geološkog Porijekla, Eksploatacije, Ekonomskog Značaja i Puta ka Energetskoj Tranziciji

Bosna i Hercegovina (BiH) posjeduje značajne rezerve uglja, prvenstveno lignita i mrkog uglja, koje su historijski i ekonomski oblikovale njen razvoj. Ugalj je temeljni stub energetske sigurnosti zemlje, čineći preko 60% proizvodnje električne energije i osiguravajući zaposlenje za oko 20.000 radnika. Međutim, ova duboka ovisnost dolazi s inherentnim izazovima, uključujući nisku kaloričnu vrijednost i visok sadržaj sumpora u bosanskom uglju, što direktno doprinosi značajnim ekološkim posljedicama. Degradacija zemljišta uslijed površinske eksploatacije, zagađenje vode kiselom rudničkom drenažom i masivne emisije zagađivača zraka poput sumpor-dioksida i metana predstavljaju ozbiljne prijetnje javnom zdravlju i okolišu.

Zemlja se suočava s imperativom energetske tranzicije, potaknute međunarodnim obavezama poput cilja neto-nultih emisija do 2050. godine i Zelene Agende za Zapadni Balkan. Ovaj prelazak uključuje planirano zatvaranje kapaciteta na ugalj, razvoj obnovljivih izvora energije i restrukturiranje rudarskog sektora. Ipak, tranzicija je opterećena značajnim finansijskim izazovima, procijenjenim na 8 do 9 milijardi dolara do 2030. godine, te kompleksnim socijalnim pitanjima vezanim za otpuštanja radnika i potrebu za pravednom tranzicijom. Oklijevanje međunarodnih finansijskih institucija da podrže projekte koji bi mogli produžiti vijek trajanja rudnika uglja, čak i za ublažavanje emisija metana, dodatno komplicira situaciju. Uspjeh energetske tranzicije u Bosni zahtijevat će snažnu političku volju, koordinirano djelovanje svih aktera, značajnu međunarodnu podršku i posvećenost stvaranju novih, održivih ekonomskih prilika za pogođene zajednice.

Značaj Uglja za Bosnu i Hercegovinu: Kontekstualizacija

Ugalj je tradicionalno bio i ostaje temeljni stub energetske sigurnosti i industrijskog razvoja Bosne i Hercegovine. Njegova uloga seže duboko u historiju, oblikujući ekonomski pejzaž zemlje i utičući na socijalnu strukturu mnogih regija. U 2021. godini, ugalj je činio preko polovine ukupne primarne energetske opskrbe Bosne i 60,4% njene proizvodnje električne energije, što jasno naglašava izuzetnu zavisnost zemlje od ovog fosilnog goriva. Ova energetska ovisnost nije samo tehnička, vezana za instalirane kapacitete termoelektrana, već je duboko ukorijenjena u ekonomsku i socijalnu strukturu zemlje, posebno u regijama gdje su rudnici i termoelektrane glavni poslodavci.

Paradoksalno, Bosna i Hercegovina posjeduje i ogroman hidro potencijal, procijenjen na 6.000 MW, od čega se koristi samo 35%. Ova disproporcija između iskorištenosti obnovljivih izvora i dominantne uloge uglja ukazuje na dugogodišnje strateške propuste u iskorištavanju zelenih energetskih resursa. Historijske investicije u infrastrukturu za ugalj, lakši pristup resursu i, vjerovatno, određena politička volja, doprinijeli su održavanju ovog disbalansa. Posljedica toga je da Bosna ima značajan neiskorišteni "zeleni" kapacitet koji bi mogao ubrzati tranziciju, ali je to spriječeno postojećim "smeđim" infrastrukturnim i ekonomskim naslijeđem.

Bosna i Hercegovina je također neto izvoznik električne energije, sa 7.3 TWh izvezenih i 4.3 TWh uvezenih u 2022. godini. Ova pozicija dodatno ilustruje centralnu ulogu termoelektrana na ugalj u regionalnoj energetskoj mreži, naglašavajući ne samo domaću, već i regionalnu važnost uglja iz Bosne. Međutim, ova regionalna uloga istovremeno izlaže Bosnu međunarodnim pritiscima i regulativama za dekarbonizaciju, što stvara kompleksan izazov za budućnost energetskog sektora.

Privredni razvitak Bosne i Hercegovine oduvijek se zasnivao na njenim mineralnim resursima. U godinama poslije Drugog svjetskog rata, korištenjem prirodnih resursa, Tuzla i Tuzlanski basen postaju jednim od industrijskih centara Bosne i Hercegovine. U pedesetim godinama prošlog vijeka intenzivirala se potreba za izgradnjom kapaciteta za proizvodnju uglja, hemijske industrije i termoenergetskih objekata. Ova intenzivna industrijalizacija dovela je do osnivanja naučno-istraživačkih instituta, poput Instituta za rudarska i hemijsko-tehnološka istraživanja u Tuzli 1960. godine, iz kojeg je izrastao Rudarski institut. Osnivanje ovakvih institucija pokazuje plansku strategiju industrijskog razvoja, gdje je rudarstvo uglja bilo integrisano u širi ekonomski sistem, što objašnjava duboku strukturnu ovisnost zemlje o ovom resursu. Energetska tranzicija u Bosni stoga nije samo pitanje zamjene jednog izvora energije drugim, već zahtijeva fundamentalnu transformaciju cijelog ekonomskog i socijalnog modela, suočavajući se s ogromnom inercijom sistema.

Cilj i Struktura Izvještaja

Cilj ovog izvještaja je pružiti sveobuhvatnu i detaljnu analizu sektora uglja u Bosni i Hercegovini, obuhvatajući njegovo geološko porijeklo, historijski razvoj, trenutno stanje eksploatacije, ekonomski značaj, ekološke i socijalne izazove, te perspektive energetske tranzicije. Izvještaj je namijenjen donosiocima odluka, industrijskim akterima, akademskoj zajednici i široj javnosti zainteresovanoj za energetsku budućnost Bosne. Kroz detaljnu analizu i sintezu dostupnih podataka, izvještaj nastoji ponuditi nijansirano razumijevanje složenosti i međusobne povezanosti svih aspekata rudarstva uglja u zemlji.

Struktura članka je podijeljena u tematske cjeline koje omogućavaju detaljan i sistematičan pregled svih relevantnih aspekata. Počinje geološkim objašnjenjem nastanka uglja, prelazi na historijski razvoj rudarstva, analizira trenutno stanje eksploatacije i ekonomski značaj, detaljno razmatra ekološke i socijalne izazove, te završava pregledom budućih planova i prepreka u energetskoj tranziciji. Ova struktura omogućava progresivno razumijevanje teme, od fundamentalnih geoloških procesa do složenih socio-ekonomskih i političkih implikacija.

Geološko Porijeklo i Formiranje Uglja u Bosni i Hercegovini

Proces Karbonizacije i Nastanka Uglja: "Podzemna Šuma"

Ugalj je smeđa do crna sedimentna stijena organskog porijekla, koja je nastala iz biljne materije podvrgnute geološkim silama toplote i pritiska tokom stotina miliona godina. Ovaj proces, poznat kao karbonizacija, zransformiše organske ostatke u gorivo bogato ugljikom. Počinje akumulacijom mrtve biljne materije u močvarnim okruženjima, gdje nedostatak kisika u vodi sprječava potpuno truljenje. Umjesto toga, biljna materija se pretvara u treset, vlažnu, niskougljičnu supstancu.

Nakon formiranja treseta, sedimenti poput gline ili pijeska se talože na vrhu, prekrivajući tresetne slojeve. Povećanje pritiska i temperature, uslijed akumulacije novih slojeva, istiskuje vodu iz treseta i postepeno povećava sadržaj ugljika. Treset se tako transformiše u gušći i čvršći lignit, poznat i kao smeđi ugalj. S daljnjim porastom pritiska i temperature, lignit se pretvara u kameni ugalj, koji ima još veći sadržaj ugljika i manji sadržaj vlage.

Geološka doba u kojima se ugalj formirao variraju. Većina ležišta lignita datira iz perioda Paleogena, prije 40 do 50 miliona godina, dok je kameni ugalj mnogo stariji, starosti oko 250 do 350 miliona godina, formiran u Karbonu. Naziv "Karbon" potiče od latinske riječi "carbo" (ugalj), upravo zbog obilja uglja koji datira iz ovog perioda. Uslovi za formiranje uglja u Karbonu bili su specifični: klima je bila općenito topla, a atmosfera je bila znatno bogatija kisikom (oko 35% u poređenju s današnjih 21%). Ovi uslovi su stimulirali rast biljaka, što je dovelo do širenja ogromnih šuma, uključujući džinovske lepidodendrale (drveće s ljuskavim deblima visoko do 40 metara), rođake preslica visoke do 20 metara, te masivne močvarne šume džinovskih paprati. Sve ove biljke akumulirale su velike količine biomase, koristeći hlorofil za pretvaranje ugljen-dioksida i vodika u organsku materiju, apsorbirajući pritom ogromne količine stakleničkih plinova iz atmosfere.

Historik Rolf Peter Sieferle ugalj naziva "podzemnom šumom", naglašavajući njegovu prirodu kao sačuvane sunčeve energije u obliku biljnih ostataka. Razumijevanje da je ugalj nastao prije desetina do stotina miliona godina pod određenim paleoklimatskim uslovima, gdje su drevne šume apsorbirale velike količine ugljika iz atmosfere, pruža dublji kontekst za današnju energetsku ovisnost. Njegovo sagorijevanje danas predstavlja brzo oslobađanje tog akumuliranog ugljika, što je direktan uzrok klimatskih promjena. Iz ove perspektive, dekarbonizacija nije samo ekonomska ili politička odluka, već geološka imperativnost za povratak u ravnotežu ugljikovog ciklusa na Zemlji.

Vrste Uglja i Njihove Karakteristike u Bosni

Bosna i Hercegovina posjeduje uglavnom lignit i mrki ugalj, koji se razlikuju po sadržaju ugljika, vlage, pepela i sumpora. Ove karakteristike direktno utiču na njihovu kaloričnu vrijednost, odnosno energetsku efikasnost, te na njihov ekološki otisak.

Lignit, poznat i kao smeđi ugalj, predstavlja najniži rang uglja. Karakterizira ga nizak sadržaj ugljika (oko 25-35% kao isporučeno) i vrlo visok sadržaj vlage, koji može iznositi i do 75%. Specifično za bosanski lignit, sadržaj vlage tipično iznosi 49%. Ova visoka vlažnost značajno doprinosi njegovoj niskoj toplotnoj vrijednosti, koja iznosi oko 9.100 kJ/kg (2.200 kcal/kg). Pored toga, bosanski lignit sadrži oko 13.8% pepela i ima visok sadržaj sumpora, u rasponu od 0.4% do 4.0%. Sagorijevanje lignita proizvodi manje toplote po jedinici oslobođenog ugljen-dioksida i sumpora u poređenju s ugljem višeg ranga, što ga, s ekološkog i zdravstvenog aspekta, čini "najštetnijim ugljem za ljudsko zdravlje".

Mrki ugalj (brown coal) je višeg ranga od lignita i posjeduje nešto bolje karakteristike. Njegova kalorična vrijednost kreće se u rasponu od 11.000 do 20.000 kJ/kg, sa sadržajem vlage od 6.6% do 18%, pepela od 24% do 42%, i sumpora od 1.7% do 3.85%. Primjerice, Banovićki ugalj opisan je kao "vrlo kaloričan" i dugotrajan, posebno pogodan za loženje u kotlovima s centralnim grijanjem. Miljevinski ugalj, također mrki ugalj, smatra se relativno čistim i srednje kalorične vrijednosti.

Niska kalorična vrijednost i visok sadržaj vlage i sumpora u bosanskom lignitu i mrkom uglju predstavljaju značajan izazov. Ove karakteristike znače da je za proizvodnju iste količine energije potrebno sagorjeti veću količinu uglja u poređenju sa kvalitetnijim ugljem. To direktno rezultuje većim emisijama ugljen-dioksida po jedinici proizvedene energije, te masivnim emisijama sumpor-dioksida (SOx) i pepela. Ova situacija naglašava da se Bosna ne samo oslanja na ugalj, već se oslanja na ugalj niske kvalitete, što pojačava njen ekološki otisak i čini dekarbonizaciju još hitnijom i izazovnijom. Visok sadržaj sumpora je direktan uzrok problema s kiselim kišama i respiratornim bolestima u pogođenim regijama.

Iako postoje tehnološki procesi za uklanjanje vode iz mrkog uglja radi poboljšanja njegove kalorične vrijednosti i smanjenja emisija , podaci o visokom sadržaju vlage i procijenjenim troškovima energetske tranzicije (8-9 milijardi USD do 2030. godine) sugerišu da su takve investicije u poboljšanje kvalitete uglja vjerovatno ekonomski neisplative u trenutnom kontekstu Bosne. Umjesto skupog ulaganja u tehnologije za "čišće" sagorijevanje uglja, strateški je isplativije preusmjeriti investicije ka razvoju i implementaciji obnovljivih izvora energije. Ova ekonomska barijera predstavlja ključnu prepreku za modernizaciju sektora uglja i podstiče prelazak na alternativne izvore.

Tabela 1: Ključne Karakteristike Bosanskog Uglja (Lignit i Mrki Ugalj)

Napomena: "a.r." označava "as received" vrijednosti.

Geološka Struktura i Ležišta

Najveća ležišta uglja u Bosni i Hercegovini nalaze se na sjeveroistoku zemlje, oko Tuzle, unutar prostranog Kreka-Banovići ugljenog basena. Ovaj basen je od kasnih 1800-ih bio industrijski oslonac Istočne Evrope, služeći kao najveći dobavljač lignita i sub-bituminoznog uglja za brojne termoelektrane u regiji, uključujući najveću termoelektranu u Bosni (715 MW) smještenu u Tuzli, te koksaru u obližnjem Lukavcu.

Geološki kontekst Tuzlanskog basena je specifičan. Ležišta uglja u ovom području formirana su u jezerskim, slatkovodnim sedimentima Donjeg miocena, koji su otkriveni u istočnom dijelu basena i na vrhu Jala-Požarnica antiklinale. Ovi sedimenti sastoje se od slojevitih pješčara, različito obojenih laporaca i glina, s umetnutim finim slojevima pješčara. Prisutne su i ljušture koje postepeno prelaze u serije laporca i krečnjaka, poznate kao Slavinovići laminirani krečnjak. Tektonika je također igrala ključnu ulogu u oblikovanju basena; rasjedi, genetski mlađe strukture koje su se pojavile duž pravaca paleorasjeda, inicirale su morfostrukture podruma basena. Posebno su važni rasjedi duž doline rijeke Soline i potoka Hukalo i Tušanj.

Pored Tuzlanskog basena, značajna ležišta uglja nalaze se i u drugim dijelovima zemlje. U centralnoj Bosni ističe se Kakanj, industrijski grad smješten oko 40 km sjeveroistočno od Sarajeva, koji je dom velike termoelektrane na ugalj, rudnika uglja i kamenoloma krečnjaka. U RS, rudnici i termoelektrane Gacko i Ugljevik predstavljaju ključne energetske komplekse. Rudnik Stanari, sa procijenjenim rezervama od 108 miliona tona, također je važan izvor uglja koji snabdijeva novu termoelektranu.

Koncentracija najvećih ležišta uglja u sjeveroistočnoj Bosni i specifični geološki uslovi, poput slatkovodnih sedimenata iz Donjeg miocena i tektonskih rasjeda, objašnjavaju zašto je Tuzlanski basen postao ključni industrijski centar. Ova geološka obilježja direktno su kontrolisala regionalni ekonomski razvoj i koncentraciju stanovništva i infrastrukture. Posljedično, energetska tranzicija i dekarbonizacija imat će disproporcionalan uticaj na ove geološki predodređene "rudarske" regije, zahtijevajući ciljane strategije za ekonomsku diverzifikaciju i podršku zajednicama koje su historijski ovisile o rudarstvu.

Historijski Razvoj Rudarstva Uglja u Bosni i Hercegovini

Počeci i Austro-Ugarska Era: Industrijska Geneza

Industrijsko rudarstvo uglja u Bosni i Hercegovini uspostavljeno je u posljednjoj četvrtini 19. vijeka, u periodu kada je Bosna de facto postala provincija unutar Austro-Ugarske Monarhije. Ovaj period označava prelazak s tradicionalnog, malog obima eksploatacije na organiziranu industrijsku proizvodnju. Prvi rudnik uglja, nazvan "Barbara", otvoren je u gradu Zenici 1881. godine, čime je započela nova era u energetskom i industrijskom razvoju zemlje. Od tog trenutka, ugalj je postao glavni izvor energije, posebno u strukturi primarne energetske potrošnje, pružajući potrebnu energiju za razvoj niza drugih energetski intenzivnih industrija tog vremena.

Uspostavljanje industrijskog rudarstva uglja pod Austro-Ugarskom Monarhijom ukazuje na to da je razvoj sektora bio potaknut imperijalnim potrebama za resursima i industrijskom ekspanzijom, a ne isključivo unutrašnjim potrebama. To je klasičan primjer kako geopolitičke promjene, u ovom slučaju aneksija Bosne, mogu katalizirati i usmjeriti industrijski razvoj u regiji. Ova historijska perspektiva pokazuje da je energetski put Bosne od samog početka bio pod snažnim uticajem vanjskih sila, što se, u određenoj mjeri, nastavlja i danas kroz međunarodne pritiske za dekarbonizaciju i usklađivanje s globalnim klimatskim ciljevima.

Period SFRJ i Vrhunac Proizvodnje: Zlatno Doba

Period poslije Drugog svjetskog rata donio je intenzivnu industrijalizaciju i razvoj u Bosni i Hercegovini, s ugljem u njenom središtu. Korištenjem bogatih prirodnih resursa, Tuzla i Tuzlanski basen postali su jednim od ključnih industrijskih centara Bosne i Hercegovine. U pedesetim godinama prošlog vijeka, potreba za izgradnjom kapaciteta za proizvodnju uglja, razvoj hemijske industrije i termoenergetskih objekata značajno se intenzivirala.

Ovaj period obilježila je i svijest o potrebi za naučno-istraživačkim radom u rudarstvu. Stoga se stvara potreba za osnivanjem naučno-istraživačkih instituta čija je osnovna uloga bila projektovanje novih rudnika i industrijskih postrojenja. Tako je 1960. godine u Tuzli osnovan Institut za rudarska i hemijsko-tehnološka istraživanja, iz kojeg je izrastao današnji Rudarski institut. Osnivanje ovakve institucije pokazuje planski pristup razvoju industrije, gdje je državno planiranje imalo centralnu ulogu u integraciji rudarstva, hemijske industrije i termoenergetike.

Vrhunac proizvodnje uglja u Bosni postignut je krajem 1980-ih, kada je godišnja proizvodnja dostigla impresivnih 18.6 miliona tona. U to vrijeme, industrija uglja bila je ogroman poslodavac, direktno zapošljavajući oko 30.000 radnika. Ovi podaci svjedoče o uspjehu centraliziranog, planskog ekonomskog modela u datom historijskom kontekstu. Industrija uglja nije bila samo ekonomska grana, već strateški stub razvoja koji je osiguravao energetsku nezavisnost i značajan broj radnih mjesta. Ova duboka povezanost sektora uglja s državnim planiranjem i socijalnom sigurnošću objašnjava trenutne izazove restrukturiranja i otpora otpuštanju radnika. Promjene u sektoru se stoga suočavaju s temeljnim postavkama na kojima je industrija izgrađena, što čini tranziciju izuzetno kompleksnom.

Uticaj Rata i Postratni Oporavak: Decenija Krize

Raspad bivše Jugoslavije i ratna dešavanja u periodu 1992-1995. godine imali su katastrofalan uticaj na industriju uglja u Bosni i Hercegovini. Proizvodnja uglja je dramatično pala na samo 10% nivoa iz 1990. godine. Tokom rata, ugalj je u velikoj mjeri korišten u humanitarne svrhe, često bez adekvatne naknade, što je dodatno pogoršalo finansijsko stanje rudnika. Stopa naplate isporučenog uglja bila je samo oko 40%, što je dovelo do finansijskog propadanja rudnika.

Infrastruktura i oprema rudnika pretrpjeli su ogromnu devastaciju. Mašine i rudnička okna su propadali, a procijenjena šteta na mašinama i drugim tehnologijama iznosila je 295 miliona USD, ne uključujući štetu zbog manjka proizvodnje. Radna snaga je također bila drastično smanjena; tokom rata, u bosanskim rudnicima uglja radilo je samo 8.000 zaposlenih, koji su često bili bez redovnih plata i ovisili su o međunarodnoj humanitarnoj pomoći.

Nakon završetka agresije na Bosnu 1995. godine, uslijedio je period sporog i teškog oporavka. Tokom 1996. godine, rudnici su, uglavnom vlastitim sredstvima, uspjeli povećati proizvodnju na 20% predratnog nivoa i zaposliti dodatnih 7.000 radnika. Međutim, finansijski izazovi su ostali ogromni. Niska primanja potrošača rezultirala su efektivnom cijenom uglja od samo 60% utvrđene cijene, što je dodatno pogoršalo finansijsku situaciju rudnika. Interes donatora i kreditora za bosansku industriju uglja bio je slab; od planiranih 135 miliona USD za hitnu rekonstrukciju sektora uglja u periodu 1996-1998., osigurano je samo 28 miliona USD. Zbog teške finansijske situacije, rudnici nisu mogli investirati u modernizaciju, a proizvodnja se često održavala korištenjem rezervnih dijelova s već pokvarenih mašina, što je bio znak duboke krize i nedostatka dugoročne strategije.

Ovaj period pokazuje da rat nije stvorio krizu u rudarskoj industriji, već ju je drastično produbio i ubrzao. Podaci o "dugogodišnjem neadekvatnom tretmanu ugljarske proizvodnje" i "klasičnoj krizi" prije agresije na Bosnu , te prekinutim planovima restrukturiranja iz 1989. godine , sugerišu da su problemi sektora bili strukturni i sistemski. Agresija na Bosnu je samo ogolila te slabosti i ostavila sektor ranjivim i nekonkurentnim u postratnom periodu, što je imalo dugoročne posljedice na njegovu sposobnost da se prilagodi novim tržišnim i ekološkim zahtjevima.

Transformacija Metoda Eksploatacije: Od Podzemne do Površinske

Historijski, rudarstvo uglja u Bosne uključivalo je kombinaciju podzemnih i površinskih metoda eksploatacije. Međutim, u novijoj historiji, posebno u Tuzlanskom basenu, primijećen je značajan trend prelaska sa podzemnih rudnika na profitabilnije velike površinske kopove, poznate i kao "strip mines" ili "open pit mines". Ova promjena u metodama eksploatacije bila je vođena ekonomskom efikasnošću, budući da površinska eksploatacija često omogućava lakši pristup većim količinama uglja uz niže operativne troškove.

Međutim, ova tranzicija imala je dramatične i dalekosežne ekološke posljedice. Površinska eksploatacija drastično mijenja pejzaž, što rezultuje smanjenjem vrijednosti prirodnog okoliša u okolnom području. Ona eliminira postojeću vegetaciju, uništava genetski profil tla, raseljava ili uništava divlji svijet i njihova staništa, te trajno mijenja opću topografiju područja. Naučnici sa Univerziteta u Tuzli procijenili su da je površinska eksploatacija uglja degradirala najmanje 20.000 hektara zemljišta u zemlji, s većinom štete koncentriranom u Tuzlanskom basenu.

Uklanjanje ogromnih količina zemlje i stijena koje prekrivaju ugalj (tzv. "overburden") uzrokuje zatrpavanje i gubitak plodnog tla, izlaže matični materijal i stvara velika neplodna pustošna područja. Odlaganje ovog rudarskog otpada često rezultira hemijskom kontaminacijom tla i vodnih resursa. Iako podzemno rudarstvo ima manje direktan utjecaj na površinu, ono može uzrokovati slijeganje tla, što oštećuje infrastrukturu i prirodne vodotoke.

Ovaj prelazak na površinsku eksploataciju, motiviran višom profitabilnošću, direktno je povezan s masivnom degradacijom zemljišta i zagađenjem vode i zraka. To je klasičan primjer sukoba između kratkoročne ekonomske efikasnosti i dugoročne ekološke održivosti. Bosna je žrtvovala značajne prirodne resurse i ekološki integritet za ekonomsku dobit, što sada stvara ogroman teret sanacije i obaveze u kontekstu zelene tranzicije. Kumulativna i dugoročna degradacija pejzaža, koja trajno mijenja topografiju i plodnost tla, znači da će rekultivacija biti izuzetno skupa i dugotrajna, a u nekim slučajevima i nemoguća, ostavljajući zemlji ogroman ekološki dug.

Trenutno Stanje Eksploatacije Uglja

Glavni Rudarski Baseni i Lokacije

Proizvodnja uglja u Bosni i Hercegovini geografski je koncentrirana u tri glavne regije, koje čine preko 90% ukupne proizvodnje: Tuzla, Kakanj i Ugljevik/Gacko. Svaka od ovih regija ima svoje specifičnosti u pogledu geoloških karakteristika, tipova uglja i operativnih rudnika.

Tuzlanski basen, smješten na sjeveroistoku zemlje, predstavlja najveće ležište uglja, prvenstveno lignita i mrkog uglja. Ovo područje obuhvata nekoliko ključnih rudnika. Rudnik uglja „Kreka“ d.o.o. u Tuzli eksploatira ugalj iz podzemnog rudnika Mramor, te iz površinskih kopova Šikulje i Dubrave. Rudnik mrkog uglja ¨Đurđevik¨ d.o.o. eksploatira ugalj iz podzemnog rudnika Đurđevik i površinskog kopa Višća. Također, RMU BANOVIĆI radi s dva velika površinska kopa, Grivice i Turija, te djelomično mehaniziranim podzemnim rudnikom Omazići.

Centralna Bosna obuhvata rudarske lokacije poput Kaknja, Zenice, Breze i Travnika. Rudnik mrkog uglja „Kakanj“ d.o.o. u Kaknju eksploatira ugalj iz podzemnog rudnika Begići-Bištrani i površinskog kopa Vrtlište. Rudnik mrkog uglja „Zenica“ d.o.o. posjeduje podzemne pogone Stara jama i Raspotočje. Rudnik mrkog uglja „Breza“ d.o.o. u Brezi ima podzemne pogone Sretno i Kamenice, te površinsku eksploataciju. Rudnik mrkog uglja „Abid Lolić“ d.o.o. u Travniku – Biloj, eksploatira ugalj iz podzemnog pogona Grahovčići. Rudnik uglja „Gračanica“ d.o.o. u Gornjem Vakufu – Uskoplju, obavlja površinsku eksploataciju na pogonu Dimnjače.

U RS, ključne lokacije su Gacko, Ugljevik i Stanari. Rudnik Gacko je veliki površinski kop , dok se u istočnom dijelu nalazi površinski kop Bogutovo Selo, povezan s termoelektranom Ugljevik. Rudnik Stanari je također površinski kop , a ostali rudnici koji snabdijevaju TE Ugljevik uključuju Kamengrad, Livno i Tušnica, iako nisu svi u proizvodnji.

Ključni Akteri i Rudnici

Industrija uglja u Bosni i Hercegovini, iako vitalna, karakterizira se fragmentiranom strukturom, s 12 različitih, horizontalno i vertikalno integriranih, ali često tržišno i infrastrukturno nepovezanih preduzeća. Neka od ovih preduzeća upravljaju s više ugljenokopa.

U Federaciji Bosne i Hercegovine, dominantan akter je JP Elektroprivreda Bosne d.d. Sarajevo (EPBiH), državno preduzeće koje posjeduje sedam podružnica rudnika uglja. Ove podružnice uključuju:

• Rudnik uglja „Kreka“ d.o.o. - Tuzla: Najstariji rudnik, s prvim tonama uglja iskopanim 1884. godine. Eksploatacija se vrši u podzemnom pogonu Mramor te površinskim kopovima Šikulje i Dubrave.

• Rudnik mrkog uglja „Kakanj“ d.o.o. - Kakanj: Zvanično postoji od 1902. godine, s eksploatacijom u podzemnom pogonu Begići-Bištrani i površinskom kopu Vrtlište.

• Rudnik mrkog uglja „Zenica“ d.o.o. - Zenica: Uključuje podzemne pogone Stara jama i Raspotočje.

• Rudnik mrkog uglja „Breza“ d.o.o. - Breza: Osnovan 1907. godine, eksploatacija se odvija u podzemnim pogonima Sretno i Kamenice, te putem površinske eksploatacije. Rudnik Breza je bio najveći podzemni rudnik u Bosni u 2021. godini, s proizvodnjom od približno 1.97 miliona metričkih tona Run-of-Mine (ROM) uglja.

• Rudnik mrkog uglja ¨Đurđevik¨ d.o.o. - Đurđevik: Počeo s radom 1936. godine, eksploatira ugalj iz podzemnog pogona Đurđevik i površinskog kopa Višća.

• Rudnik mrkog uglja „Abid Lolić“ d.o.o. - Travnik - Bila: Rudnik osnovan 1948. godine, s podzemnom eksploatacijom u pogonu Grahovčići.

• Rudnik uglja „Gračanica“ d.o.o. - Gornji Vakuf - Uskoplje: Eksploatacija uglja datira iz 1938. godine, a obavlja se na površinskom kopu Dimnjače.

Pored EPBiH, značajan akter u Federaciji je RMU BANOVIĆI, koji operira dva velika površinska kopa, Grivice i Turija, koristeći modernu opremu poput hidrauličnih bagera, dragline mašina i kamiona nosivosti 170 tona. Kompanija također upravlja djelomično mehaniziranim podzemnim rudnikom Omazići.

U RS, ključni akter je državno preduzeće ELEKTROPRIVREDA RS (EPRS). EPRS upravlja rudnikom uglja i termoelektranom Gacko na jugu zemlje, kao i površinskim kopom Bogutovo Selo i termoelektranom Ugljevik na istoku. Gacko Opencast Mine bio je treći najveći rudnik u Bosni po ROM proizvodnji u 2021. godini, s procijenjenih 2.44 miliona metričkih tona. Ostali rudnici koji snabdijevaju TE Ugljevik uključuju Kamengrad, Livno i Tušnica, iako nisu svi u proizvodnji.

Važan privatni igrač je EFT GROUP, UK-registrirana kompanija sa srpskom vlasničkom strukturom, koja posjeduje rudnik i termoelektranu Stanari u sjevernoj BiH. Rudnik Stanari bio je najveći rudnik u Bosni i Hercegovini u 2021. godini, s proizvodnjom od približno 2.76 miliona metričkih tona ROM-a.

Dominacija državnog vlasništva u sektoru uglja, uz prisutnost privatnih aktera i fragmentiranu strukturu s često nepovezanim preduzećima, stvara složenu dinamiku. Ova kombinacija može otežati koordinaciju i implementaciju jedinstvene energetske strategije na nivou države. Državno vlasništvo, iako osigurava stabilnost zaposlenosti, može usporiti tržišne reforme i povećati ovisnost o subvencijama. Fragmentacija, s druge strane, otežava sinergiju i efikasnost u operacijama. Prisutnost privatnog igrača poput EFT Groupa u Stanarima predstavlja izuzetak koji ukazuje na potencijal za različite poslovne modele, ali i na kompleksnost koordinacije u kontekstu energetske tranzicije.

Različiti operativni modeli, uključujući podzemne i površinske rudnike, dodatno kompliciraju situaciju. Podzemni rudnici su često povezani s većim sigurnosnim rizicima za radnike i problemima s emisijama metana, dok površinski rudnici imaju dramatičnije utjecaje na pejzaž i zemljište. Razumijevanje ovih razlika je ključno za razvoj ciljanih mjera ublažavanja utjecaja i efikasno planiranje tranzicije.

Tabela 2: Najveći Rudnici Uglja u BiH po Proizvodnji (2021)

Napomena: Podaci za Zenica Mine, Haljinici Underground Mine i Haljinici Coal Mine nisu specificirani pojedinačno u izvorima, ali su navedeni kao treći, četvrti i peti najveći podzemni rudnici, doprinoseći ukupnoj proizvodnji od 3.37 mmtpa ROM-a iz pet najvećih podzemnih rudnika. Tabela uključuje samo rudnike uglja iz izvora i.

Proizvodnja i Rezerve Uglja

Bosna i Hercegovina posjeduje značajne geološke rezerve uglja, prvenstveno lignita. Ukupni resursi lignita u zemlji procjenjuju se na impresivnih 5.3 milijarde tona, dok su ekonomski iskoristive rezerve procijenjene na 2.3 milijarde tona. Ova količina rezervi teoretski bi mogla osigurati energetsku sigurnost zemlje za dugi period.

U 2022. godini, Bosna i Hercegovina je proizvela 13.3 miliona tona lignita. Međutim, unatoč obilnim rezervama, sektoru uglja predstoji značajno smanjenje proizvodnje. Elektroprivreda Bosne, u skladu s nacionalnim planom za smanjenje emisija, planira smanjiti proizvodnju uglja s 5 miliona tona u 2021. godini na 4.6 miliona tona do 2022. i dalje na 4.3 miliona tona u 2023. godini.

Ovaj paradoks, gdje zemlja s obilnim rezervama uglja planira značajno smanjenje proizvodnje, ukazuje na fundamentalni preokret u energetskoj politici. Ekološki i klimatski imperativi, potaknuti međunarodnim obavezama i rastućom sviješću o klimatskim promjenama, nadmašuju raspoloživost resursa. To znači da "obilje" uglja više nije garancija dugoročne eksploatacije, već postaje "naslijeđena obaveza" koja zahtijeva skupu i kompleksnu energetsku tranziciju. Umjesto da se rezerve posmatraju kao dugoročni izvor energije, one se sada percipiraju kao potencijalni izvor emisija i troškova povezanih s dekarbonizacijom.

Tabela 3: Pregled Resursa i Rezervi Uglja u Bosni

Tabela 4: Godišnja Proizvodnja Lignita u BiH

Ekonomski Značaj Uglja za Bosnu i Hercegovinu

Uloga Uglja u Energetskom Miksu: Dominantan, ali Ograničen

Ugalj igra ključnu i dominantnu ulogu u energetskom miksu Bosne i Hercegovine. U 2021. godini, ugalj je činio preko polovine ukupne primarne energetske opskrbe zemlje i bio je odgovoran za 60.4% ukupne proizvodnje električne energije. Ova izuzetna zavisnost od uglja pozicionira ga kao primarni izvor energije u zemlji. U poređenju s ugljem, hidroenergija je u istoj godini činila 36.7% proizvodnje električne energije, dok je vjetar doprinosio samo 2.1%. Ovi podaci jasno ilustruju disbalans u energetskom miksu BiH, gdje obnovljivi izvori, uprkos svom potencijalu, još uvijek imaju marginalnu ulogu u poređenju s ugljem.

Preko 90% proizvedenog uglja u Bosni i Hercegovini koristi se u termoelektranama za proizvodnju električne energije. Ova gotovo isključiva namjena naglašava direktnu povezanost rudarstva uglja s elektroenergetskim sektorom. Iako ova dominacija uglja osigurava energetsku sigurnost u smislu raspoloživosti domaćeg resursa, ona istovremeno čini BiH izuzetno ranjivom. Zemlja je izložena fluktuacijama cijena uglja na svjetskom tržištu, sve strožijim ekološkim regulativama i rastućim međunarodnim pritiscima za dekarbonizaciju. Ova situacija stvara dilemu između kratkoročne stabilnosti koju pruža domaći ugalj i dugoročne održivosti koja zahtijeva diversifikaciju energetskog miksa i prelazak na čistije izvore.

Tabela 5: Udio Uglja u Energetskom Miksu BiH (2021)

Termoelektrane i Proizvodnja Električne Energije

Termoelektrane predstavljaju srce elektroenergetskog sistema Bosne i Hercegovine, direktno povezane s rudnicima uglja. Ugljeni rudnici u sjeveroistočnoj i centralnoj Bosni snabdijevaju ključne termoelektrane Tuzla i Kakanj, koje su u vlasništvu i pod upravom JP Elektroprivrede BiH (EPBiH).

Termoelektrana Tuzla, s tri operativne jedinice i ukupnom instaliranom snagom od 730 MW, ima višestruku ulogu. Pored proizvodnje električne energije, snabdijeva toplotom gradove Tuzlu i Lukavac, osigurava procesnu paru za obližnje industrije, te isporučuje leteći pepeo cementari u Lukavcu. Slično, Termoelektrana Kakanj snabdijeva toplotom grad Kakanj, te pepeo i šljaku cementari Kakanj. Značajan dio uglja iz Kakanjskog rudnika, oko 95% od 1.17 miliona tona godišnje, namijenjen je direktno za potrebe TE Kakanj. Ove termoelektrane su, dakle, integrisane u šire industrijske i urbane ekosisteme, pružajući ne samo električnu energiju, već i esencijalne komunalne i industrijske usluge.

U RS, ključne termoelektrane su Gacko i Ugljevik, svaka sa instaliranom snagom od 300 MW, puštene u rad 1983. i 1985. godine, respektivno. Njima upravlja Elektroprivreda RS (EPRS). Kompleksi rudnika i termoelektrana u Ugljeviku i Gacku bili su integrisani od samog početka, što je omogućavalo optimizaciju proizvodnje i smanjenje transportnih troškova.

Noviji dodatak energetskom pejzažu je Termoelektrana Stanari, nova lignitna elektrana od 300 MW, koja je puštena u rad u septembru 2016. godine. Izgrađena je od strane DONGFANG ELECTRIC CORPORATION i finansirana kreditom Kineske razvojne banke (CHINA DEVELOPMENT BANK) u iznosu od 350 miliona eura. Ovu termoelektranu snabdijeva rudnik uglja Stanari, čiji je godišnji kapacitet povećan sa 0.6 miliona tona na 2 miliona tona kako bi zadovoljio potrebe elektrane.

Višestruka uloga termoelektrana u BiH stvara značajne izazove u kontekstu dekomisije i energetske tranzicije. Zatvaranje ovih postrojenja nije samo pitanje zamjene kapaciteta za proizvodnju električne energije, već i problem osiguravanja grijanja za gradove, snabdijevanja procesnom parom za industriju i upravljanja nusproizvodima poput pepela i šljake. Ova integracija u širi industrijski i urbani ekosistem znači da planovi dekomisije moraju biti izuzetno kompleksni i uključivati rješenja za sve ove povezane usluge, što značajno povećava troškove i složenost tranzicije.

Trgovina Ugljem i Električnom Energijom

Bosna i Hercegovina ima značajnu ulogu u regionalnoj energetskoj mreži, pozicionirajući se kao neto izvoznik električne energije. U 2022. godini, zemlja je izvezla 7.3 TWh električne energije, dok je uvezla 4.3 TWh, pri čemu su glavni izvozni pravci bili Srbija, Hrvatska i Crna Gora. Ova pozicija naglašava regionalnu energetsku važnost BiH, ali je istovremeno izlaže regionalnim i evropskim energetskim politikama i tržišnim fluktuacijama.

Što se tiče trgovine ugljem, situacija je složenija. U 2022. godini, BiH je uvezla 1.3 miliona tona kamenog uglja, koji se uglavnom koristi za proizvodnju koksa. Istovremeno, zemlja je izvezla 832 hiljade tona lignita, što je bio rekordan izvoz u 2022. godini, potaknut povoljnom situacijom na globalnom tržištu uglja.

Ova trgovinska dinamika otkriva kompleksnu geopolitičku ulogu i tržišnu izloženost BiH. Iako zemlja teži dekarbonizaciji i smanjenju ovisnosti o uglju, povoljni tržišni uslovi za izvoz lignita pokazuju da se BiH i dalje prilagođava globalnom tržištu uglja kako bi ostvarila kratkoročnu ekonomsku dobit. Ovo stvara potencijalni sukob interesa između kratkoročnih ekonomskih koristi od izvoza i dugoročnih klimatskih ciljeva. Balansiranje ovih suprotstavljenih interesa predstavlja značajan izazov za donosioce odluka u BiH.

Zaposlenost i Socijalna Dimenzija

Sektor uglja u Bosni i Hercegovini ima izuzetno važnu socijalnu dimenziju, budući da direktno zapošljava veliki broj ljudi. Oko 20.000 radnika direktno je uključeno u rad rudnika uglja i termoelektrana u BiH. Ovaj broj je značajan, iako manji u poređenju s vrhuncem iz kasnih 1980-ih, kada je industrija zapošljavala oko 30.000 radnika. S obzirom na to da je industrija uglja centralna za mnoge lokalne zajednice, energetska tranzicija predstavlja ne samo ekološko, već i izuzetno važno socijalno pitanje za zemlju.

Trenutno se provodi restrukturiranje sektora, što uključuje planirana otpuštanja radnika. Na primjer, Rudnik mrkog uglja Breza planira smanjenje broja zaposlenih sa 1.200 na 750. Slično, iz Rudnika mrkog uglja Zenica planira se otpuštanje oko 400 ljudi. Ove najave izazivaju značajnu zabrinutost među sindikatima rudara, koji naglašavaju da nijedan radnik ne bi trebao biti otpušten bez adekvatne socijalne sigurnosti, bilo kroz penzionisanje ili odgovarajuće otpremnine.

Pored pitanja otpuštanja, sektor se suočava i s drugim problemima radne snage. Iako su administrativne pozicije često popunjene, postoji nedostatak kvalifikovanih radnika u samom proizvodnom procesu. Dodatno, značajan broj zaposlenih, oko 300 samo u Zenici, ne može raditi zbog povreda na radu, što ukazuje na teške i opasne uslove rada u rudnicima.

Veliki broj radnika koji ovise o sektoru uglja stvara snažan politički pritisak za održavanje statusa quo, čak i kada je to ekonomski i ekološki neodrživo. Sindikalni zahtjevi za socijalnom sigurnošću i potreba za "gradualnom" tranzicijom nisu samo moralni imperativi, već su i politički uslovi za bilo kakvu reformu. Ova situacija objašnjava zašto je industrija "kontinuirano u krizi" i "teško subvencionirana" – subvencije nisu primarno zbog pozitivnih poslovnih rezultata, već zbog održavanja zaposlenosti i socijalnog mira. Stoga je pravedna tranzicija (just transition) ključna za uspjeh dekarbonizacije, zahtijevajući značajne investicije u programe prekvalifikacije i socijalne sigurnosti kako bi se ublažile ekonomske i socijalne posljedice zatvaranja rudnika.

Subvencije i Ekonomska Održivost

Industrija uglja i termoelektrana na ugalj u Bosni i Hercegovini godinama je dio ekonomije podržane od strane države, koja se, unatoč tome, nalazi u kontinuiranom padu. Ova državna podrška manifestuje se kroz značajne subvencije, koje su ključne za održavanje operacija u sektoru koji se bori s ekonomskom neefikasnošću. U posljednjih pet godina, BiH je subvencionirala industriju električne energije baziranu na uglju sa 170 miliona eura.

Ove subvencije nisu primarno motivirane pozitivnim poslovnim rezultatima ili tržišnom konkurentnošću. Umjesto toga, one su prvenstveno usmjerene na održavanje velikog broja zaposlenih i podršku porodicama koje ovise o prihodima iz rudnika i termoelektrana. Ova socijalna motivacija, iako razumljiva, stvara iskrivljenje tržišta i odvraća investicije od modernizacije sektora i prelaska na obnovljive izvore energije.

Finansijski problemi u sektoru su evidentni. Na primjer, dug rudnika i termoelektrane Ugljevik iznosi alarmantnih 122 miliona eura. Ovakvi dugovi, zajedno s potrebom za kontinuiranim subvencijama, ukazuju na to da sektor uglja nije ekonomski održiv bez državne pomoći.

Ekonomski analitičar Damir Miljević smatra da bi se rudarske kompanije u BiH mogle zatvoriti i prije roka predviđenog Zelenom Agendom (2050. godine) zbog trenutnog neodrživog poslovnog modela i nekonkurentnosti u odnosu na obnovljive izvore energije. On naglašava da BiH treba plan za postepeno i organizovano gašenje poslovanja s ugljem, koje treba zamijeniti novom paradigmom za razvoj rudarskih regija. Miljević vjeruje da se to treba učiniti što prije, jer će se troškovi tranzicije s vremenom samo gomilati.

Ova situacija jasno pokazuje da su subvencije postale kočnica modernizacije i tranzicije. Iako su socijalno motivirane, one održavaju neefikasne operacije i odgađaju neizbježnu transformaciju. Ukidanje subvencija, kako predviđa Zelena Agenda , ključno je za poticanje tranzicije, ali će imati značajne socijalne posljedice koje zahtijevaju pažljivo upravljanje i osiguravanje alternativnih izvora prihoda za pogođene zajednice.

Ekološki i Socijalni Izazovi Rudarstva Uglja

Degradacija Zemljišta i Pejzaža: Pejzažni Ožiljci

Rudarstvo uglja, posebno površinska eksploatacija, ostavlja duboke i trajne ožiljke na pejzažu Bosne i Hercegovine. Ova metoda, poznata kao "strip mining" ili "open pit mining", drastično mijenja prirodni okoliš i smanjuje njegovu vrijednost. Površinska eksploatacija eliminira postojeću vegetaciju, uništava genetski profil tla, raseljava ili uništava divlji svijet i njihova staništa, te trajno mijenja opću topografiju područja.

Razmjere degradacije zemljišta su alarmantne. Otvoreni kopovi u području Kaknja procjenjuju se da pokrivaju približno 12.800 hektara, dok otpad od rudarskih operacija, poznat kao otkrivka i jalovina, zauzima oko 6.000 hektara. Naučnici sa Univerziteta u Tuzli procijenili su da je površinska eksploatacija uglja degradirala najmanje 20.000 hektara zemljišta u BiH, s većinom štete koncentriranom u Tuzlanskom basenu.

Proces uklanjanja ogromnih količina zemlje i stijena ("overburden") koje prekrivaju ugalj uzrokuje zatrpavanje i gubitak plodnog tla, izlaže matični materijal i stvara velika neplodna pustošna područja. Odlaganje ovog rudarskog otpada često rezultira hemijskom kontaminacijom tla i vodnih resursa. Pored toga, podzemna eksploatacija, iako manje invazivna na površini, može uzrokovati slijeganje tla, što dovodi do oštećenja infrastrukture i prirodnih vodotoka.

Ovi podaci ukazuju na masivnu i kumulativnu degradaciju pejzaža. Šteta nije privremena; trajno mijenja topografiju i plodnost tla, što znači da će sanacija (rekultivacija) biti izuzetno skupa i dugotrajna, a u nekim slučajevima i nemoguća. BiH nasljeđuje ogroman ekološki dug koji će zahtijevati značajne investicije čak i nakon zatvaranja rudnika, što dodatno opterećuje budžet za energetsku tranziciju.

Zagađenje Vode: Nevidljivi Toksikanti

Rudarstvo uglja predstavlja značajnu prijetnju kvalitetu vodnih resursa u Bosni i Hercegovini. Površinska eksploatacija može narušiti podzemne vode na više načina: drenažom korisne vode iz plitkih vodonosnika, snižavanjem nivoa vode u susjednim područjima i promjenama smjera toka unutar vodonosnika. Najozbiljniji problem je kontaminacija korisnih vodonosnika ispod rudarskih operacija uslijed infiltracije nekvalitetne rudničke vode.

Posebno zabrinjavajuća je kisela rudnička drenaža (AMD), koja nastaje kada su površine uglja izložene zraku i vodi. Pirit, mineral koji se često nalazi u uglju i okolnim stijenama, u kontaktu s vodom i zrakom formira sumpornu kiselinu. Ova kisela drenaža, koja sadrži otrovne elemente i visok sadržaj otopljenih tvari, ulazi u vodotoke i može trajati dugo vremena, čak i nakon prestanka rada rudnika. Problemi s AMD-om su dugotrajni jer se proizvodnja sumporne kiseline nastavlja sve dok kiša pada na rudnički otpad, bez obzira na to da li rudnik radi ili ne.

Situaciju dodatno pogoršava nedostatak adekvatnih postrojenja za tretman otpadnih voda. U nekim regijama, postrojenja za tretman otpadnih voda iz pročišćavanja uglja i drugih rudarskih operacija su "praktično nepostojeća", što dovodi do direktnog zagađenja vodnih tijela. Curenje iz deponija rudničkog otpada također predstavlja prijetnju podzemnim vodama.

Problem kisele rudničke drenaže stvara dugoročnu "ekološku bombu" koja nastavlja zagađivati vodotoke teškim metalima i toksinima decenijama nakon zatvaranja rudnika. Nedostatak postrojenja za tretman otpadnih voda multiplikator je ovog problema, jer se zagađivači nesmetano šire u okoliš. Posljedica je da će troškovi sanacije zagađenja vode biti kontinuirani i značajni, utječući na zdravlje lokalnog stanovništva i ekosisteme dugo nakon što je ekonomska korist od uglja prestala.

Zagađenje Zraka: Nevidljivi Ubica

Rudarstvo uglja i sagorijevanje uglja u termoelektranama značajno doprinose zagađenju zraka u Bosni i Hercegovini, predstavljajući ozbiljan rizik za javno zdravlje i okoliš. Aktivnosti povezane s površinskom eksploatacijom, poput uklanjanja vegetacije, izgradnje puteva, skladištenja gornjeg sloja tla, premještanja otkrivke i transporta uglja, povećavaju količinu prašine oko rudarskih operacija. Ova prašina degradira kvalitet zraka u neposrednoj okolini, negativno utiče na vegetaciju i predstavlja direktnu opasnost po zdravlje i sigurnost rudara i stanovnika obližnjih naselja.

Međutim, najveći problem zagađenja zraka proizlazi iz sagorijevanja uglja u termoelektranama. Zbog visokog sadržaja sumpora u bosanskom uglju (koji može doseći i do 4%), sagorijevanje uzrokuje masivne emisije sumpor-dioksida (SOx). SOx je ključni zagađivač zraka koji doprinosi nastanku kiselih kiša i uzrokuje ozbiljne respiratorne probleme kod ljudi, uključujući astmu, bronhitis i druge plućne bolesti. Niska kalorična vrijednost bosanskog uglja znači da se mora sagorjeti veća količina goriva da bi se proizvela ista količina energije, što dodatno povećava ukupne emisije zagađivača.

Pored prašine i SOx, rudarske operacije generiraju i druge neprijatne utjecaje na kvalitet zraka i okoline. To uključuje vibracije uzrokovane teškom mehanizacijom i miniranjem, te mirise dizelskih ispušnih plinova iz rudarskih vozila. Ovi faktori narušavaju estetske elemente pejzaža i često su izvor uznemirenosti i nelagode za stanovnike lokalnih zajednica.

Direktna veza između kvalitete uglja i javnog zdravlja je neosporna. Visok sadržaj sumpora u bosanskom uglju direktno je povezan s masivnim emisijama SOx, što čini korištenje uglja u BiH ne samo ekološkim problemom, već i značajnim problemom javnog zdravlja. Ova činjenica bi trebala biti ključni pokretač za brzu energetsku tranziciju i ulaganja u čistije izvore energije.

Emisije Stakleničkih Plinova i Klimatske Promjene: Globalni Doprinos

Sektor uglja u Bosni i Hercegovini značajno doprinosi globalnim emisijama stakleničkih plinova (GHG), što ga čini ključnim faktorom u kontekstu klimatskih promjena. Energetski sektor je najveći doprinosilac ukupnim emisijama stakleničkih plinova u BiH, čineći čak 80% ukupnih emisija u 2015. godini. Ugalj sam čini oko 45% ukupne primarne energetske opskrbe.

Pored ugljen-dioksida (CO2) koji nastaje sagorijevanjem uglja, značajan problem predstavljaju i emisije metana (CH4) iz rudnika uglja, poznate kao Coal Mine Methane (CMM). Oslobađanje metana tokom eksploatacije uglja doprinosi emisijama stakleničkih plinova, a metan je mnogo potentniji kratkoročni staklenički plin od CO2. BiH je prepoznala ovaj problem i kao potpisnica Global Methane Pledge-a (od 2023. godine) preduzima korake za smanjenje emisija metana ka kolektivnom cilju smanjenja od 30% do 2030. godine u odnosu na nivo iz 2020.. Postoji značajan potencijal za smanjenje emisija metana iz rudnika uglja u BiH, a projekti za ublažavanje CMM-a su izvodivi i u aktivnim i u zatvorenim rudnicima.

Pored metana, rudari se suočavaju s izloženošću raznim opasnim plinovima u rudnicima, kolokvijalno poznatim kao "damps":

• Crni damp: Mješavina ugljen-dioksida i dušika koja može uzrokovati gušenje zbog nedostatka kisika u zatvorenim prostorima.

• Poslije-damp: Sličan crnom dampu, sastoji se od ugljen-monoksida, ugljen-dioksida i dušika, a formira se nakon rudničke eksplozije.

• Vatreni damp: Uglavnom metan, vrlo zapaljiv plin koji eksplodira u koncentracijama između 5% i 15%; na 25% koncentracije uzrokuje gušenje.

• Smrdljivi damp: Sumporovodik (H2S), nazvan tako zbog mirisa pokvarenih jaja; može eksplodirati i vrlo je toksičan.

• Bijeli damp: Zrak koji sadrži ugljen-monoksid, toksičan čak i u niskim koncentracijama.

Potencijal za smanjenje emisija metana iz rudnika uglja predstavlja "nisko viseće voće" za klimatske akcije u BiH, nudeći pragmatičan put za ispunjavanje klimatskih ciljeva. Međutim, oklijevanje međunarodnih finansijskih tijela da finansiraju projekte koji bi "produžili vijek trajanja rudnika uglja" stvara kritičnu dilemu. BiH treba ovu tehnologiju sada jer će rudnici raditi još neko vrijeme, ali finansiranje je blokirano zbog dugoročnih ciljeva dekarbonizacije. Ovo je klasičan primjer "zamke tranzicije" gdje kratkoročne, izvodive mjere za ublažavanje utjecaja na okoliš bivaju žrtvovane zbog dugoročne vizije, što usporava napredak u smanjenju emisija.

Zdravstveni i Sigurnosni Rizici za Rudare: Cijena Proizvodnje

Rudarstvo uglja je inherentno opasna profesija, a rudari u Bosni i Hercegovini svakodnevno se suočavaju s ozbiljnim zdravstvenim i sigurnosnim rizicima. Izloženost opasnim plinovima, poznatim kao "damps" (crni, poslije-damp, vatreni, smrdljivi, bijeli damp), predstavlja stalnu prijetnju. Ovi plinovi mogu uzrokovati gušenje, trovanje, a u slučaju metana (vatreni damp) i sumporovodika (smrdljivi damp), i eksplozije.

Pored rizika od plinova, rudari su izloženi i fizičkim povredama. Značajan broj zaposlenih u rudnicima ne može raditi zbog povreda na radu. Na primjer, oko 300 radnika samo u Rudniku mrkog uglja Zenica ne može obavljati svoje poslove zbog povreda. Ovi podaci naglašavaju visoku ljudsku cijenu rudarstva uglja. To nije samo ekonomska aktivnost, već profesija s inherentnim i ozbiljnim zdravstvenim i sigurnosnim rizicima, što dodatno naglašava potrebu za pravednom tranzicijom.

Ova situacija implicira da je socijalna dimenzija tranzicije još važnija zbog potrebe da se zaštiti zdravlje i sigurnost preostalih radnika, te da se osigura adekvatna briga i podrška za one koji su već pretrpjeli povrede. Prekvalifikacija i socijalna zaštita moraju biti prioritet kako bi se osigurao dostojanstven izlazak iz industrije za radnike i njihove porodice.

Socijalne Posljedice: Zajednice u Tranziciji

Zajednice u regijama rudarstva uglja u Bosni i Hercegovini često su duboko ovisne o uglju za svoju ekonomsku stabilnost. Ova ovisnost stvara snažan otpor promjenama i može odgoditi napore za implementaciju strožih ekoloških kontrola i energetskih reformi. S obzirom na to da je oko 20.000 radnika direktno ovisno o poslovima u rudnicima uglja i termoelektranama , energetska tranzicija mora biti pažljivo planirana i provedena kako bi se osigurala pravednost za sve uključene strane.

Tranzicija mora biti postupna kako bi se radnicima i lokalnim zajednicama omogućila adekvatna adaptacija na nove ekonomske uslove. To uključuje stvaranje novih, održivih radnih mjesta u sektoru obnovljivih izvora energije, ali i pružanje podrške radnicima u smislu prekvalifikacije i socijalne zaštite.

Ekonomska ovisnost zajednica o rudarstvu uglja stvara snažan politički pritisak za održavanje statusa quo, čak i kada je to ekološki i ekonomski neodrživo. Sindikalni zahtjevi za socijalnom sigurnošću i potreba za "gradualnom" tranzicijom nisu samo moralni imperativi, već su i politički uslovi za bilo kakvu reformu. Uspjeh energetske tranzicije u BiH neizbježno je vezan za sposobnost vlade da efikasno upravlja socijalnim posljedicama, što uključuje značajne investicije u programe prekvalifikacije i socijalne sigurnosti. Bez adekvatnog rješavanja ovih socijalnih pitanja, otpor promjenama će se nastaviti, usporavajući ili čak blokirajući neophodnu dekarbonizaciju.

Budućnost Rudarstva Uglja i Energetska Tranzicija

Međunarodne Obaveze i Ciljevi: Vanjski Pritisci

Budućnost rudarstva uglja u Bosni i Hercegovini u velikoj je mjeri oblikovana međunarodnim obavezama i ciljevima koji vrše značajan vanjski pritisak na zemlju da dekarbonizira svoj energetski sektor. BiH se obavezala da će postići neto-nulte emisije do 2050. godine, što je ambiciozan cilj koji zahtijeva fundamentalnu transformaciju cijele ekonomije.

Kao potpisnica Global Methane Pledge-a od 2023. godine, BiH preduzima korake za smanjenje emisija metana ka kolektivnom cilju smanjenja od 30% do 2030. godine u odnosu na nivo iz 2020.. Ovo je posebno relevantno za sektor uglja, s obzirom na značajne emisije metana iz rudnika.

Dodatno, BiH je potpisala Zelenu Agendu za Zapadni Balkan u novembru 2020. godine, dokument koji postavlja konkretne smjernice za energetsku tranziciju. Ova agenda predviđa:

• Veće oporezivanje emisija ugljen-dioksida, što bi trebalo destimulirati korištenje uglja.

• Razvoj tržišnih modela koji favorizuju korištenje obnovljivih izvora energije, čime bi se stvorili poticaji za investicije u zelenu energiju.

• Postepeno ukidanje subvencija za rudarstvo uglja, što bi trebalo smanjiti finansijsku podršku neekonomičnim operacijama.

• Konačno zatvaranje svih rudnika uglja i termoelektrana do 2050. godine, što je jasan signal o dugoročnom napuštanju uglja.

Nove regulative Evropske unije, koje će biti uvedene 2025. godine, dodatno će pojačati pritisak. One će zahtijevati od aktivnih podzemnih i napuštenih rudnika da ažuriraju i kontinuirano prate, provjeravaju i izvještavaju o svojim emisijama, uključujući metan. Ovo će povećati transparentnost i odgovornost, te potaknuti ulaganja u tehnologije za smanjenje emisija.

Ove međunarodne obaveze i regulative jasno pokazuju da je glavni pokretač energetske tranzicije u BiH eksterni pritisak, a ne primarno unutrašnja ekonomska ili ekološka inicijativa. To implicira da će brzina i obim tranzicije biti u velikoj mjeri diktirani sposobnošću BiH da se uskladi s ovim međunarodnim standardima i obavezama. S obzirom na značajne unutrašnje socio-ekonomske prepreke, ovo predstavlja ogroman izazov koji zahtijeva snažnu političku volju i koordinaciju.

Nacionalni Planovi i Strategije: Od Ambicija do Realnosti

Bosna i Hercegovina je počela razvijati nacionalne planove i strategije za energetsku tranziciju, ali se suočava s izazovima u prevođenju ambicija u konkretnu realnost. Nacrt energetskog i klimatskog plana za period 2023-2030. godine predstavlja ključni dokument. Ovaj nacrt ne predviđa izgradnju novih termoelektrana na ugalj, što je značajan zaokret u odnosu na prethodne planove. Umjesto toga, plan predviđa zatvaranje 410 MW kapaciteta termoelektrana na ugalj i ambicioznu izgradnju 2 GW kapaciteta obnovljivih izvora energije, od čega bi 1.5 GW činile solarne fotonaponske elektrane. Također se razmatra mogućnost da neke termoelektrane na ugalj pređu na supaljenje biomase kao prelazno rješenje.

Međutim, postoji određena kontradikcija u planiranju. Iako nacrt vladinog plana ne predviđa nove termoelektrane na ugalj, Elektroprivreda BiH je ranije planirala izgradnju dva nova bloka, po jedan u Tuzli i Kaknju. Ova neusklađenost između ranijih korporativnih planova i novih vladinih strateških dokumenata ukazuje na potencijalni jaz između deklariranih ciljeva i stvarne implementacije, ili na borbu unutar sistema između zagovornika uglja i zelene tranzicije.

Postojanje nacrta energetskog i klimatskog plana koji predviđa zatvaranje kapaciteta na ugalj i razvoj obnovljivih izvora je pozitivan znak i pokazuje namjeru BiH da se uskladi s globalnim trendovima. Međutim, kontradikcija s ranijim planovima za nove blokove ukazuje na to da je potrebna snažna politička volja i koordinacija između različitih nivoa vlasti i državnih preduzeća kako bi se osigurala dosljedna primjena strateških dokumenata. Bez jasnog i jedinstvenog smjera, implementacija tranzicije može biti usporena ili ometena internim neslaganjima i nedostatkom koherentne politike.

Restrukturiranje Rudarskog Sektora: Bolne Promjene

Restrukturiranje rudarskog sektora u Bosni i Hercegovini je neizbježno, ali predstavlja bolan proces s dalekosežnim socijalnim posljedicama. Program restrukturiranja energetskog sektora u Federaciji BiH, usvojen u januaru 2020. godine, predviđa trofazni proces. Prva faza, koja je uključivala restrukturiranje menadžmenta, već je završena.

Međutim, najosjetljivija faza, treća faza restrukturiranja, predviđa značajna otpuštanja viška radne snage, uglavnom iz administrativnog sektora. Konkretni planovi uključuju smanjenje broja zaposlenih u Rudniku mrkog uglja Breza sa 1.200 na 750 , te otpuštanje oko 400 ljudi iz Rudnika mrkog uglja Zenica. Ova planirana otpuštanja izazivaju snažan otpor sindikata rudara, koji naglašavaju da restrukturiranje treba provesti temeljito i bez politizacije, te da nijedan radnik ne smije biti otpušten bez adekvatne socijalne sigurnosti, bilo kroz penzionisanje ili odgovarajuće otpremnine.

Socijalni troškovi restrukturiranja predstavljaju ključnu prepreku. Održavanje zaposlenosti je bio primarni razlog za dugogodišnje subvencioniranje sektora uglja, čak i kada je bio neekonomičan. Ova situacija naglašava da je socijalni aspekt restrukturiranja najosjetljiviji i potencijalno najskuplji dio tranzicije. Uspjeh restrukturiranja ovisit će o sposobnosti vlade da obezbijedi adekvatne programe socijalne zaštite i prekvalifikacije za otpuštene radnike, te da se suoči s političkim posljedicama otpuštanja. Bez efikasnog upravljanja ovim socijalnim pitanjima, otpor promjenama može značajno usporiti ili čak blokirati proces energetske tranzicije.

Izazovi i Troškovi Tranzicije: Finansijski Gigant

Energetska tranzicija u Bosni i Hercegovini predstavlja ogroman finansijski izazov. Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH očekuje da će proces energetske tranzicije koštati osam do devet milijardi dolara samo za period do 2030. godine. Ova procijenjena cifra je ogromna za ekonomiju BiH i naglašava kritičnu potrebu za značajnom međunarodnom finansijskom podrškom.

Pored samih finansijskih izdataka za novu infrastrukturu, tranzicija zahtijeva i značajna ulaganja u socijalne programe. Potrebno je pažljivo planirati kako bi se stvorila nova, održiva radna mjesta u sektoru obnovljivih izvora energije, te pružiti podršku radnicima iz sektora uglja kroz programe prekvalifikacije i socijalne zaštite.

Ekonomski analitičar Damir Miljević upozorava da BiH treba plan za postepeno i organizovano gašenje poslovanja s ugljem, koje treba zamijeniti novom paradigmom za razvoj rudarskih regija. On vjeruje da se to treba učiniti što prije, jer će se troškovi tranzicije s vremenom samo gomilati. Ovo upozorenje implicira da odgađanje tranzicije nije finansijski mudra odluka, jer će svaki dan odlaganja povećati ukupni finansijski teret.

Finansijski teret i potreba za vanjskom pomoći su ključni aspekti tranzicije. BiH će morati osigurati značajna sredstva iz različitih izvora, uključujući međunarodne finansijske institucije, razvojne banke i bilateralne donatore. Efikasno korištenje ovih sredstava, uz transparentnost i sposobnost apsorpcije, bit će presudno za uspjeh procesa. Bez adekvatnog finansiranja i strateškog planiranja, BiH će se boriti da ispuni svoje klimatske ciljeve i osigura pravednu tranziciju za svoje građane.

Ublažavanje Emisija Metana iz Rudnika (CMM): Izazov Finansiranja

Ublažavanje emisija metana iz rudnika uglja (CMM) predstavlja značajan potencijal za smanjenje stakleničkih plinova u Bosni i Hercegovini. BiH ima značajan potencijal za smanjenje emisija metana iz energetskog sektora, posebno iz rudarskih aktivnosti, a projekti za smanjenje CMM-a su izvodivi i u aktivnim i u zatvorenim rudnicima. BiH je dobila podršku za razvoj sektorskog plana za finansiranje smanjenja metana iz rudnika uglja i povećanje nacionalnih kapaciteta za praćenje, procjenu i ublažavanje emisija metana. Svjetska banka također podržava proces energetske tranzicije BiH, uključujući napore za smanjenje metana.

Međutim, finansiranje projekata za ublažavanje CMM-a suočava se s jedinstvenim izazovima, stvarajući dilemu "zelenog" finansiranja u "smeđoj" industriji. Međunarodne finansijske institucije implementiraju strože zahtjeve održivosti i oklijevaju finansirati projekte koji bi mogli produžiti vijek trajanja rudnika uglja. Ova politika, iako usmjerena na dugoročni cilj dekarbonizacije, stvara problem za BiH. Zbog nacionalne ovisnosti o uglju, rudnici u BiH će raditi još neko vrijeme, što znači da ih treba što prije opremiti mehanizmima za ublažavanje metana kako bi se smanjile kratkoročne emisije.

Finansiranje projekata smanjenja emisija metana iz rudnika uglja nije uvijek prioritet, a njihova implementacija je teža u poređenju s infrastrukturom za ekstrakciju nafte i plina. Ova situacija rezultira time da BiH treba finansiranje za smanjenje emisija metana sada, jer će rudnici raditi još neko vrijeme, ali međunarodni finansijeri oklijevaju jer ne žele produžiti vijek trajanja uglja. To je ključna prepreka za "najniže viseće voće" u klimatskim akcijama, jer se kratkoročne, izvodive mjere za ublažavanje utjecaja na okoliš žrtvuju zbog dugoročne vizije. Rješavanje ove dileme zahtijevat će inovativne finansijske mehanizme i snažnu diplomatiju kako bi se osigurala sredstva za neophodne mjere ublažavanja.

Zaključak i Preporuke

Ugalj je historijski bio, i još uvijek jest, temeljni stub energetske sigurnosti i industrijskog razvoja Bosne i Hercegovine. Njegova duboka ukorijenjenost u ekonomsku i socijalnu strukturu zemlje, posebno u rudarskim regijama poput Tuzle i Kaknja, ogleda se u visokom udjelu u proizvodnji električne energije (preko 60%) i značajnom broju zaposlenih (oko 20.000 radnika). Međutim, ova ovisnost nosi sa sobom značajne izazove. Niska kalorična vrijednost i visok sadržaj sumpora u bosanskom uglju rezultiraju povećanim emisijama zagađivača zraka, poput SOx i prašine, te doprinose masivnoj degradaciji zemljišta i zagađenju vodnih resursa kiselom rudničkom drenažom. Ovi ekološki problemi predstavljaju ozbiljne prijetnje javnom zdravlju i dugoročnoj održivosti okoliša.

Finansijska neefikasnost sektora uglja, vidljiva kroz značajne državne subvencije i akumulirane dugove, dodatno komplicira situaciju. Subvencije, iako socijalno motivirane radi očuvanja radnih mjesta, istovremeno koče modernizaciju i tranziciju ka održivijim izvorima energije. Međunarodne obaveze, poput cilja neto-nultih emisija do 2050. godine i Zelene Agende za Zapadni Balkan, vrše snažan pritisak na BiH da dekarbonizira svoj energetski sektor. Iako postoje nacionalni planovi za zatvaranje kapaciteta na ugalj i razvoj obnovljivih izvora, implementacija je opterećena značajnim finansijskim troškovima (8-9 milijardi USD do 2030. godine) i kompleksnim socijalnim pitanjima vezanim za otpuštanja radnika i potrebu za pravednom tranzicijom. Dilema oko finansiranja projekata za ublažavanje emisija metana iz rudnika, gdje međunarodni finansijeri oklijevaju podržati projekte koji bi mogli produžiti vijek trajanja uglja, dodatno usložnjava put ka dekarbonizaciji.

Uspjeh energetske tranzicije u BiH ovisit će o sposobnosti zemlje da prevaziđe ove višestruke izazove.

Preporuke:

1. Razviti sveobuhvatan i koherentan plan energetske tranzicije: Neophodno je uspostaviti jasnu, dugoročnu strategiju koja integriše sve nivoe vlasti, državna preduzeća i privatni sektor, osiguravajući dosljednost između deklariranih ciljeva i konkretnih akcija. Plan mora uključivati detaljne faze zatvaranja rudnika i termoelektrana, uz jasne ciljeve za razvoj obnovljivih izvora energije.

2. Osigurati pravednu tranziciju za radnike i zajednice: S obzirom na veliki broj zaposlenih u sektoru uglja, ključno je implementirati programe prekvalifikacije, socijalne zaštite i podrške za stvaranje novih, održivih radnih mjesta u pogođenim regijama. To uključuje investicije u diverzifikaciju lokalnih ekonomija i razvoj zelenih industrija.

3. Prioritizirati investicije u obnovljive izvore energije: Ubrzati iskorištavanje ogromnog hidro potencijala i potencijala za solarnu i energiju vjetra. Stvoriti povoljan regulatorni i investicijski okvir za privlačenje domaćih i stranih investicija u obnovljive izvore energije.

4. Ukinuti subvencije za sektor uglja: Postepeno ukidanje subvencija za rudarstvo uglja i termoelektrane je ključno za stvaranje ravnopravnijih tržišnih uslova i poticanje investicija u čistije tehnologije. Socijalne posljedice ukidanja subvencija moraju biti ublažene kroz programe pravedne tranzicije.

5. Aktivno tražiti međunarodnu finansijsku i tehničku podršku: Procijenjeni troškovi tranzicije su ogromni za BiH. Neophodno je aktivno tražiti podršku od međunarodnih finansijskih institucija, razvojnih banaka i bilateralnih donatora, uključujući i finansiranje za ublažavanje emisija metana iz rudnika, čak i ako rudnici nastave s radom u prelaznom periodu.

6. Implementirati stroge ekološke standarde i sanaciju: Pojačati nadzor i implementaciju ekoloških standarda u postojećim rudnicima i termoelektranama. Razviti i finansirati programe sanacije degradiranih zemljišta i zagađenih vodnih resursa, uključujući rješavanje problema kisele rudničke drenaže.

7. Poboljšati efikasnost i transparentnost upravljanja: Unaprijediti upravljanje državnim preduzećima u sektoru uglja i osigurati veću transparentnost u poslovanju i finansiranju. Fragmentiranu strukturu sektora treba prevazići kroz bolju koordinaciju i, gdje je to moguće, konsolidaciju.

Samo kroz sveobuhvatan, koordiniran i pravedan pristup, Bosna i Hercegovina može uspješno preći s uglja na održiviju energetsku budućnost, osiguravajući dugoročnu energetsku sigurnost, smanjujući ekološki otisak i stvarajući nove ekonomske prilike za svoje građane.