U najtamnijim dubinama bosanske zime, kada mraz puca po krovovima, a snijeg prigušuje svaki zvuk, nastupaju „nekršteni dani“. To je vrijeme kada se, prema kazivanju naših starih, zemlja otvara, a iz njenih pukotina izlaze bića koja ne pripadaju ni nebu ni paklu. Dok vukovi zavijaju u daljini, u sjenkama napuštenih vodenica i pored mračnih potoka čeka ona – mubarećija.
U susjednim krajevima poznata kao karakondžula, ovo biće je utjelovljenje noćnog užasa. Narod je opisuje kao pogurenu staricu, lica izboranog poput kore hrasta, sa očima koje žare crvenim plamenom i gvozdenim zubima koji mogu pregristi i najtvrđi čelik. Njen miris je miris mokrog psa i vlažne zemlje, miris koji najavljuje nesreću prije nego što se ona ukaže pred očima.
Priča se da je jedan mladić, ne slušajući upozorenja majke, ostao vani dugo nakon akšama. Dok je prolazio kroz gustu bukovu šumu, osjetio je kako mu se zrak odjednom ledi u plućima. Iz mraka je, bez glasa, skočila mubarećija. Nije imala težinu običnog čovjeka; bila je teška kao sam grijeh. Zarila je svoje duge, gvozdene nokte u njegova ramena i šapnula mu na uho riječi na jeziku koji niko živ ne razumije.
Tada je počelo ono čega se svaki putnik pribojava – „noćno jahanje“. Mubarećija ga je tjerala da trči kroz najoštrije trnje, preko zaleđenih potoka i litica, ne dopuštajući mu ni trena predaha. Svaki put kada bi mladić posrnuo, osjetio bi oštrinu njenih gvozdenih zuba na svom vratu, podsjećajući ga da ona vlada ovom noći. U Srbiji bi rekli da ga karakondžula jaše do iznemoglosti, ali u Bosni se znalo – mubarećija ne pušta dok ne uzme ono što joj pripada: snagu i razum svoje žrtve.
Cijelu noć je trajala ta paklena trka. Mladićevo tijelo je bilo prekriveno ranama, a odjeća mu se pretvorila u krpe. Tek kada je na obzorju pukla prva zraka sunca i kada se oglasio prvi pijetao, onaj vječni čuvar reda, stvorenje je ispustilo piskav vrisak. Mubarećija je skočila sa njegovih leđa i nestala u prvoj magli koja se dizala sa rijeke, ostavljajući ga polumrtvog na pragu sela.
Mještani su ga našli u zoru, sijedog i nijemog. Od tog dana, u tom selu se više niko ne usuđuje prekršiti tišinu nekrštenih dana. Jer mubarećija, ili karakondžula, kako god je zvali, i dalje čeka u sjenkama, sa svojim gvozdenim osmijehom, spremna da uzme pod svoje svakoga ko zaboravi da noć na Balkanu pripada onima koji nemaju mira.
Preporuka za putnike: Ako se ikada nađete u bosanskim gorama u gluho doba noći i osjetite nagli teret na svojim ramenima, ne pokušavajte se okrenuti. Samo trčite prema svjetlosti i molite se da pijetao zapjeva prije nego što vaša snaga izda. Jer mubarećija nikada ne zaboravlja put do leđa onih koji lutaju sami.
Morate biti prijavljeni da biste ostavili komentar.