U stara vremena, kada su bosanska sela bila odsječena planinama i mrakom, zima nije donosila samo hladnoću, već i strah koji se nije smio imenovati. U gluho doba noći, kada bi čak i vjetar utihnuo, selima bi odjekivao zvuk koji je značio samo jedno – smrt. Bio je to oštar topot konjskih kopita po smrznutoj zemlji, ali to nije bio konj. Bila je to mubarećija.
Narod se od nje skrivao kako je znao. Oni sretniji imali su tzv. kace – male, skučene prostore zaštićene teškim željeznim vratima, jer se vjerovalo da zlo ne može probiti željezo.
Legenda kaže da je u jednoj takvoj noći jedan čovjek, nesretnik kojeg je put zadržao, morao preći most preko nabujale rijeke. Tek što je zakoračio na drvene grede, iz mraka mu se na leđa bacila sjena. Bila je to mubarećija, biće sa ženskim licem i konjskim nogama. „Nosi me!“ naredila je hladnim glasom koji je sjekao poput leda. „Ako me izdržiš do zore, preživjet ćeš.“
Čovjek je krenuo, ali sa svakim korakom stvorenje je postajalo sve teže. Osjećao je kako mu kosti pucaju pod teretom koji je nadilazio ljudsku snagu. Bila je to težina svih neispunjenih grijeha i mračnih šuma. Na pola puta, pod neizdrživim pritiskom demona, čovjek je pao i izdahnuo na licu mjesta. Mubarećija je samo stresla svoja kopita i krenula dalje, prema svjetlima sela.
Došavši do prve kuće, cuko je osjetio zlo. Zalajao je silovito, a onda odjednom utihnuo – samo se čuo tup udarac. Žena sa djecom, čuvši topot kopita pred vratima, jedva je uspjela uskočiti u kacu i zabraviti gvozdena vrata. Mubarećija je prišla, udarajući kopitima o metal, i povikala glasom od kojeg se razum muti: „kaduno, otvori!“
Cijelu noć je trajala opsada. Metal je odzvanjao pod udarcima kopita, a mubarećija je grebala i pokušavala provaliti unutra, žudeći za krvlju onih koji se skrivaju. Strava je ispunjavala svaki ugao kace dok se napolju dijelila noć od dana.
Tek kada je u daljini jedan pas zalajao, a pijetao iz susjednog zaseoka najavio prvi zračak svjetlosti, mubarećija je ustuknula. Prije nego što je iščezla u magli, prosiktala je kroz gvozdena vrata: „Moli se Bogu što je cuko zalajao i pjevac zapjevao, sve bih vas podavila!“
I danas, kada u planinskim selima Bosne vjetar donese zvuk sličan topotu, stariji se sjećaju kace i željeznih vrata. Mubarećija, ili karakondžula, kako je neki zovu, i dalje luta u mrklim noćima, čekajući onog ko zakasni na mostu ili zaboravi zaključati svoja vrata pred gluho doba.
Morate biti prijavljeni da biste ostavili komentar.