Uvod: Islamsko naslijeđe na Balkanu – Više od kamenih ostataka
Osmanska arhitektura predstavlja iznimno važan segment ne samo islamske kulture, već i opće kulturne baštine Balkana. Njena specifičnost ne ogleda se isključivo u vjerskim objektima, već u cjelovitom urbanističkom sistemu koji je stoljećima oblikovao gradove i pejzaže. Iako su džamije, kao centralni vjerski objekti, zauzimale dominantno mjesto, osmanska arhitektura obuhvata i niz posvećenih građevina, uključujući medrese, hanove, karavansaraje, fontane, hamame i mostove. Ove građevine su zajedno činile tkivo koje je osiguravalo ekonomski razvoj, društveni život i duhovnu koheziju, čineći gradove funkcionalnim i prosperitetnim centrima.
Balkan, u širem smislu, može se razumjeti i kao direktan rezultat osmanske ekspanzije u Evropu, a samim tim i kao područje sa bogatim osmanskim naslijeđem. Granice Balkana često se preklapaju s granicama nekadašnjeg Osmanskog carstva, što objašnjava prisustvo islamskog kulturnog naslijeđa u zemljama koje danas čine Srbija i Hrvatska.
Ovaj izvještaj nastao je kao odgovor na uvjerenje da je na području Srbije nekada postojalo više od 300 džamija, kao i da su u Dalmaciji očuvani ostaci džamija i muslimanskog stanovništva. Cilj analize je da se ove tvrdnje kontekstualiziraju i detaljno istraže kroz dostupne historijske izvore i savremene podatke. Umjesto pukog potvrđivanja ili demantovanja brojčanih podataka, fokus je na razumijevanju složenih procesa koji su doveli do nestanka, očuvanja i ponovne reafirmacije islamskog naslijeđa u ovim regijama. Posebna pažnja bit će posvećena razlozima za nestanak ovih objekata, razlikama u sudbinama džamija u Srbiji i Dalmaciji, kao i modernim naporima za njihovu obnovu.
Džamije u Srbiji: Od urbanog centra do simboličnog traga
Beograd, "Bejaz Šehir": Historijska ekspanzija i sudbina
Osmanski Beograd
Beograd je bio ključni osmanski grad od 1521. do 1878. godine, punih 367 godina. U tom dugom periodu, poznat i kao "Bejaz Šehir" (Bijeli grad), nije bio samo strateška tvrđava, već i užurbani urbani centar sa razvijenom ekonomijom i bogatim kulturnim životom. Putopisi Evlije Čelebije pružaju živopisne opise Beograda kao grada džamija, medresa, hamama i drugih javnih objekata, oslikavajući sliku grada potpuno drugačijeg od današnjeg.
Kontekstualizacija broja
Tvrdnja o postojanju preko 300 džamija u Srbiji, iako se na prvi pogled može činiti pretjeranom, dobiva na težini kada se uzmu u obzir pojedinačni gradovi. Prema turskim izvorima, u samom Beogradu je u jednom trenutku bilo čak 76 džamija. Ovaj podatak značajno kontekstualizira i približava se općoj percepciji o velikom broju vjerskih objekata. Putopis Evlije Čelebije dodatno potvrđuje bogatstvo vjerske arhitekture. On spominje džamije koje su bile centri istoimenih mahala, kao što je Turbe džamija koja se nalazila na raskršću današnjih ulica Simine, Francuske, Gospodar Jevremove i Dositejeve. Među značajnim objektima bila je i Altun džamija, stara bogomolja u Jelač mahali.
Uzroci nestanka: višeslojna analiza
Sudbina osmanskih džamija u Beogradu nije bila rezultat jednog, već više uzroka. Fizičko uništenje je počelo tokom Prvog i Drugog srpskog ustanka, kada je došlo i do nasilnog protjerivanja muslimanskog stanovništva, kada su se srbi osjetili jačim i odriješenih ruku. Razaranja u svjetskim ratovima dodatno su doprinijela gubitku, ali najveći udar na osmansko naslijeđe desio se tokom socijalističke urbanizacije Jugoslavije.
Sistematsko uklanjanje tragova osmanske arhitekture u ovom periodu nije bilo slučajno. Modernizacija i urbanistički razvoj često su služili kao izgovor za simbolično "čišćenje" prostora od prošlosti koja je tumačena kao "zaostala" ili "tuđa". Uklanjanjem džamija, hanova i drugih orijentalnih građevina, gradovi su transformirani u simbole nove, moderne nacionalne države, koja je nastojala da se distancira od osmanskog perioda svoje historije kao i Bošnjaka na tim prostorima. Ovakav pristup predstavljao je oblik institucionalne i kulturne amnezije, gdje urbanizam postaje oruđe za oblikovanje političkog i historijskog narativa, zanemarujući kompleksnost i slojevitost zajedničke prošlosti.
Studija slučaja: Vakuf Kapudži-baše u Novom Pazaru
Priča o Kapudži-baša džamiji u Novom Pazaru ilustrira širu sudbinu islamskog naslijeđa izvan Beograda. Ova džamija, podignuta prije 1516. godine, nije bila samo vjerski objekat, već i ekonomski centar. Njen graditelj, Hamza kapudži-baša, uz džamiju je sagradio i 25 trgovačkih radnji, formirajući snažan vakufski kompleks koji je podržavao ekonomski razvoj grada. Vakufi su imali ključnu ulogu u osiguravanju održivosti Islamske zajednice i služili su kao stubovi društvenog života.
Sudbina Kapudži-baša džamije, koja je nestala iz pejzaža Novog Pazara, simbol je "sistematskog oduzimanja vakufske imovine". Oduzimanje ove imovine predstavlja dugotrajan proces koji je Islamska zajednica, putem Vakufske direkcije, dokumentirala i čiji se povrat i danas nastoji osigurati. Nestanak ovih objekata stoga nije samo posljedica fizičkog uništenja, već i pravne i ekonomske erozije koja je trajno narušila institucije i imovinu zajednice. Dakle, ovim se pokazuje srpski uticaj na imovinu Bošnjaka, muslimana koji su obitavali na tim prostorima i prostorima cijele Srbije kroz institucionalno i druge vidove agresije i raznih vidova protjerivanja i zatiranja historije.
Opstali tragovi: Bajrakli džamija i Turbe Šejh Mustafe
Uprkos masovnom uništenju, pojedini objekti su uspjeli da prežive. U Beogradu, Bajrakli džamija je jedini preostali aktivni vjerski objekat iz osmanskog perioda. Njena sudbina predstavlja svjedočanstvo rijetke istrajnosti. Pored nje, značajan je i opstanak Turbeta Šejh Mustafe, koje je bilo zapušteno sve do 2013. godine, kada je Turska agencija za međunarodnu saradnju i koordinaciju (TIKA) pokrenula njegovu obnovu. Turbe danas održavaju lokalne bošnjačke i romske, što svjedoči o njegovom kulturnom značaju koji prevazilazi vjerske granice.
Islamsko naslijeđe u Dalmaciji: Tragovi konverzije i otpora
Osmanska vlast u Dalmaciji
Za razliku od centralne Srbije, osmanska vlast u Dalmaciji bila je isprekidana i često osporavana. Sinj, naprimjer, osvojen je 1516. godine i pripojen prvo Bosanskom, a zatim Kliškom sandžaku. Treba naglasiti da se Bosna protezala i na prostor Dalmacije u srednjovjekovnog vremenu. Iako je osmanska vlast trajala više od dva stoljeća, nije bila jednako duboka kao u drugim dijelovima Balkana. Ovo je dovelo do drugačije sudbine islamskih građevina nakon povlačenja osmanske vojske. Dakle, i s ovih prostora su Bošnjaci protjerani i zatirali su sve vidove njihovog naslijeđa.
Transformacija i re-aproprijacija prostora
Konverzija džamija u crkve
Ključna razlika u sudbini islamskog naslijeđa u Dalmaciji je proces konverzije. Umjesto uništenja, džamije su često pretvarane u crkve. U imotskoj tvrđavi postojala je džamija koja je 1788. godine pretvorena u crkvu Gospe od Anđela. Sličan je bio i slučaj džamije u selu Donja Glavina, koja je pretvorena u pravoslavnu crkvu.
Putopis Evlije Čelebije svjedoči o postojanju Careve džamije unutar sinjske tvrđave.
Ipak, neki objekti su preživjeli. Halil-hodže džamija je jedna od tri sačuvana osmanska vjerska objekta u Hrvatskoj, sagrađena početkom 17. stoljeća. Njen opstanak ilustrira da nije sve naslijeđe nestalo, ali i da su preživjeli primjeri izuzetno rijetki.
Nematerijalno naslijeđe: Sinjska halka
Osim fizičkih ostataka, osmansko prisustvo u Dalmaciji živi i kroz nematerijalno naslijeđe, a Sinjska halka je najupečatljiviji primjer. Ovaj viteški turnir osnovan je u spomen na veliku pobjedu nad osmanskom vojskom 14. augusta 1715. godine. Iako je riječ o proslavi poraza, sama tradicija je trajan podsjetnik na osmansku interakciju s regijom. Ime mete, (h)alka, dolazi od turske riječi za prsten ili obruč, a meta je stilizirana po uzoru na dio sedla koje je zaplijenjeno turskom vojskovođi. To je trajan materijalni simbol ugrađen u nematerijalnu praksu.
Za razliku od Srbije, gdje je naslijeđe uglavnom uništeno i potisnuto iz javnog sjećanja, u Dalmaciji je sjećanje na osmanski period preživjelo, ali kroz prizmu otpora i pobjede. Ova dinamika pokazuje kako historija nije uniformna, već se oblikuje i interpretira na jedinstvene načine u svakoj regiji.
Savremena realnost: Očuvanje i reafirmacija identiteta
Uloga Turske agencije za međunarodnu saradnju i koordinaciju (TIKA)
U posljednjim decenijama, svjedoci smo novog trenda koji se suprotstavlja stoljetnoj eroziji islamskog naslijeđa. Turska agencija za međunarodnu saradnju i koordinaciju (TIKA) postala je ključni akter u restauraciji i izgradnji vjerskih i kulturnih objekata. Ova agencija, koja djeluje u više od 150 zemalja, pokrenula je niz projekata na Balkanu.
Među zapaženim restauratorskim projektima u Beogradu je obnova Turbeta Šejh Mustafe iz 2013. godine. Osim restauracije, TIKA je bila i glavni sponzor i saradnik u izgradnji novog Islamskog kulturnog centra i džamije u Sisku. Ove aktivnosti nisu samo filantropski projekti. One predstavljaju oblik kulturne diplomatije. Obnavljanjem spomenika i finansiranjem novih centara, Turska jača svoje veze sa lokalnim muslimanskim zajednicama i projektira svoju meku moć u regiji. Ovi projekti su direktna protivteža historijskoj amneziji i služe kao most između turske države i dijaspore, reafirmirajući islamski identitet u regiji u savremenom kontekstu.
Oživljavanje zajednice: Islamski kulturni centar u Sisku
Priča o Islamskom kulturnom centru u Sisku primjer je vitalnosti muslimanske zajednice u Hrvatskoj. Inicijativa za izgradnju datira još iz 1967. godine. Nakon dugotrajnog administrativnog procesa, rješavanja imovinsko-pravnih odnosa i dobijanja dozvola, gradnja je započela 2017. godine. Otvorenje centra 2022. godine, uz prisustvo najviših državnih i vjerskih lidera Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Turske, ukazuje na njegovu veliku političku i simboličku težinu.
Ovaj kompleks od 2.500 kvadratnih metara nudi molitveni prostor, biblioteku, učionice i druge sadržaje, služeći ne samo kao vjerski objekat, već i kao centar za kulturne aktivnosti. Njegova izgradnja je jasan simbol kontinuiteta i vitalnosti muslimanske zajednice, koja se reafirmira i obnavlja nakon stoljeća historijskih promjena.
Zaključak: Od zaborava do sjećanja
Analiza osmanskog naslijeđa u Srbiji i Hrvatskoj otkriva složenu i nimalo jednostavnu sliku. Tvrdnja o "preko 300 džamija u Srbiji", iako možda pretjerana u pogledu preciznog broja, u svojoj suštini je tačna: islamska baština u prošlosti bila je daleko brojnija i sveobuhvatnija. Primjer više od 76 džamija u samom Beogradu u jednom trenutku dovoljno govori o razmjerama tog naslijeđa.
Sudbina ove arhitekture razlikuje se ovisno o regiji. U Srbiji je nestanak bio rezultat višeslojnog procesa, uključujući vojna razaranja, protjerivanje stanovništva, ali i namjerno uklanjanje objekata tokom urbanizacije, što je bila politička odluka usmjerena na brisanje historijskih tragova. U Dalmaciji, proces je bio drugačiji, obilježen konverzijom džamija u crkve i nestankom kao posljedicom vojnih sukoba i povlačenja. Ipak, u Dalmaciji je sjećanje na osmansku prošlost preživjelo kroz nematerijalne prakse poput Sinjske alke.
Zaključujemo da su se u ovim procesima ovi prostori čistili i od Bošnjaka i Bošnjačkih naslijeđa koristeći priliku da se ove regije riješe svega što nije pravoslavno ili katoličko. Razumijevanje ove historije nije samo akademska vježba; ono je od suštinskog značaja za savremene odnose u regiji. Priznavanje složenosti zajedničke prošlosti, koja obuhvata periode suživota, sukoba i transformacije, ključno je za izgradnju otvorenijeg i tolerantnijeg društva, zasnovanog na dijalogu i kulturnom poštovanju.
Morate biti prijavljeni da biste ostavili komentar.