Praznina u kojoj se čovjek zatekao nakon oluje davanja i izdaja nije kraj. Ona je, paradoksalno, najiskreniji poziv na promjenu. Kada se "prazna ljuštura" zaustavi i odbije osjećati bilo što, to je znak da je mehanizam preživljavanja uspješno zaustavio bol, ali i svu radost. Posljednji i najteži korak je prihvatiti da taj odmor u izolaciji mora biti privremen i da je vrijeme da se iz naučene bespomoćnosti krene ka konstruktivnijem životu.