Priče o kraju svijeta i apokalipsi nisu nikakva novost. Scenarija je bilo puno. Iapk, katastrofe koje su zadesile čovječanstvo u nekim slučajevima su se mogle i spriječiti, no pokušaja da se to napravi bilo je malo. Otud i osjećaj nemoći i fatalnosti rizika pogleda u neizvjesnu budućnost čovječanstva.
O globalnom zatopljenju se priča i nešto se radi po tom pitanju, no pravo pitanje je radimo li dovoljno, kako se to budućim generacijama ne bi obilo o glavu. Tu nije riječ samo o generacijama u narednih 100-200 godina, već o generacijama koje će doći za 1000 ili 10.000 godina.
Da čovječanstvo izumre, posljedice bi bile nesagledive, ne samo po naš planet, već moguće i po sam svemir. Nestala bi praznina i sve što bi čovjek postigao do tog trenutka, svo znanje i sav potencijal budućih genracija, nestali bi u tom jednom činu. Nepovratno. Zbog toga si čovječanstvo ne može dozvoliti neuspjeh u prevenciji mogućih rizika po svoju egzistenciju. Niti jednan jedini put.
Imajući sve to na umu i iz trenutne perspektive, čovječanstvu u budućnosti prijete slijedeći scenariji, koje prenosi iflscience.com.
1. Nuklearni rat
Bila bi potpuna pogreška misliti da je nuklearni rat nemoguć, jer on bi u stvari mogao ne biti bez vjerojatnosti događanja. Bez obzira što su dosad upotrebljene samo dvije nuklearne bombe protiv ljudi i bez obzira što su zalihe nuklearnog naoružanja manje nego u periodu Hladnog rata.
Nuklearni rat između svjetskih supersila značio bi smrt za stotine milijuna ljudi direktno ili kao rezultat posljedica takvog rata. Bila bi to katastrofa nezamislivih razmjera, no samo po sebi, to ne bi značilo kraj čovječanstva.
Efekti radijacije od atomskih bombi često se pretjweruju, jer dok su lokalno smrtonosni, globalno nemaju takav efekt, a i radijacija nakon detonacije atomske bombe u relativno kratkom vremenskom roku gubi intenzitet.
Prava prijetnja bila bi takozvana nuklearna zima, odnosno prašina koja bi se uzdigla u atmosferu i koja bi blokirala sunce na više godina. To bi utjecalo na globalnu poljoprivredu, a time bi uzrokovalo i glad kod milijardi ljudi te rizik od raznoraznih bolesti i drugih popratnih stvari.
Nije svejedno i što bi tolike detonacije podigle u atmosferu, a to je nešto što ne možemo samo tako predvidjeti.
2. Pandemija uzrokovana bioinženjeringom
Prirodne pandemije ubile su više ljudi nego ratovi, no one su slabog izgleda da postanu čovjekova egzistencijalna prijetnja, jer obično se pronađe netko tko je otporan ili imun na patogen, a time i potomci takvih osoba imaju velike šanse biti još otporniji ili preuzeti imunitet od roditelja.
Evolucija jednostavno ne favorizira parazite koji ubijaju organizam svojih domaćina pa je stoga, primjerice, sifilis prerasao iz smrtonosnog ubojice u kroničnu bolest.
Rizik da netko u ovom trenutku namjerno oslobodi smrtonosni patogen jest vrlo malen. No, kako biotehnologija postaje sve naprednija i jeftinija, više skupina će moći napraviti neku smrtonosnu bolest.
Dok su šanse za korištenje smrtonosnih virusa i bakterija kao oružja vrlo malene, to ne znači da je čitava stvar nemoguća. Koliko puta ste negdje čuli izreku da bi svijet bio bolji bez ljudi?
3. Superinteligencija
Ljudske vrijednosti su jedna difuzna mješavina kompleksnih stvari, koje mi s poteškoćama izražavamo, a čak i da to možemo izražavati bez problema, možda ne bismo razumjeli sve implikacije onog što želimo. Inteligencija bazirana na softveru, s druge strane, može vrlo brzo evoluirati s razine ispod čovjeka, do nečeg nevjerojatno moćnog. Biološka inteligencija se ne može jednostavno nadograditi, kao na primjer, računalo. Nadogradnjom računala kroz tehnološki razvoj, otvara se prostor sve bržim i bržim procesorima, koji mogu u djeliću sekunde obrađivati nezamislivu količinu podataka.
Stručnjaci pretpostavljaju da bi super inteligencija mogla postati moguća kad softver postano dovoljno dobar da počne proizvoditi bolji softver. Da se takav skok i dogodi, stvorila bi se odjednom i ogromna razlika u potencijalnoj moći pametnog sustava i ostatka svijeta. Ako se ciljevi ne bi uskladili prije toga, to bi bio recept za globalnu katastrofu.
No, nitko zapravo ne zna da li su nagle i moćne eksplozije inteligencije moguće, a nemamo niti pravu ideju koliko bi opasne mogle biti različite forme super inteligencije ili kako bi strategija njihovog smanjivanja radila. Od svih rizika na listi, super inteligencija ima najveći potencijal biti ili masivan rizik, ili samo fatamorgana.
4. Nanotehnologija
Nanotehnologija podrazumijeva kontrolu materije s preciznošću na razini atoma i molekula, no to samo posebi nije opasno, dapače, vrlo je korisno i vrlo iskoristivo u praksi. Baš kao i kod bioinženjeringa, nanotehnologija je jednako sklona zloporabama, protiv kojih bi se bilo vrlo teško boriti.
Pod tim se ozbiljnom prijetnjom ne smatra proizvodnja samoreplicirajućih nanostrojeva, jer bi to bilo iznimno teško za napraviti, iako bi, istina, ako doista zapne za to, neki manijek mogao i uspjeti u namjeri proizvodnje samoreplicirajućih botova koji bi pomeli sve pred sobom. No vrlo, vrlo teško.
Prava opasnost leži u atomski preciznoj proizvodnji, primjerice, naoružanja. U svijetu u kojem bilo koja vlada može kao na traci printati poluatonomno i autonomno naoružanje, utrka u gomilanju istog rasla bi gotovo eksponencijalno, a istim tempom bi svjetska sigurnost bila u padu.
Ta oružja mogla bi biti veličine djelića milimetra, precizna i lako primjenjiva, poput 'pametnog otrova' koji se širi poput bojnog otrova, ali isto tako traži svoje žrtve pritom. Mogućnosti su ogromne, a time i rizik za ugroženost ljudske egzistencije, samo zato što se zloporabom te tehnologije može narušiti opstojnost čovječanstva, a sve nauštrb nekolicine pojedinaca i njihovih želja, koje bi ima primjena nanotehnologije omogućila.
Ako vam treba razlog, evo jednog. Je li itko ikad maštao da vlada svijetom?
5. nepoznate nepoznanice
Vjerojatno nauznemirujuća mogućnost rizika za čovječanstvo jest ta da tamo negdje postoji nešto što je vrlo smrtonosno, ali mi za to nemamo pojma.
Primjerice, odsutnost izvanzemaljaca i je li razlog tome da je život u svemiru ekstremno rijedak ili možda da inteligentan život ima tendenciju biti izbrisan iz povijesti?
Ako to gledamo kroz prizmu udara meteora na Zemlju, jedan dovoljne veličine bi nas definitivno mogao izbrisati, ali bismo za takav scenarije trebali imati peh.
Prirodno izumiranje prijeti u omjeru 1:1.000.000 godišnje i dok je to puno manja vjerojatnost od nuklearnog rata, ona još uvijek predstavlja najveću prijetnju našoj egzistenciji, a i medijima je takav scenarij dosta česta tema.
Razmišljanje o tome tome da tamo negdje u svemiru leži nešto neizbježno, fatalno, ne znači da o tome ne možemo razmišljati. Ako želimo ostati tu još kojih milijun godina, trebamo voditi brigu i o nepoznatom.
Morate biti prijavljeni da biste ostavili komentar.