Hvatanje i odbijanje zmija: Kako se riješiti zmija iz okoline?

U nastavku pročitajte više o zmijama i kako ih se riješiti na prirodan način.

ZMIJE

Karakteristike koje su značajne prilikom određivanja vrsta zmija su: obojenost zmije, proporcije tijela (da li je zmija vitka/elegantna/ ili je robusno građena), oblik zjenice, oblik pločica na glavi.

U sljedećoj tabeli su razlike između otrovnica i neotrovnica koje se odnose isključivo na evropske vrste.

*crnokrpica ili tržac ima okomitu zjenicu

OTROVNICE

Otrov zmijama služi prvenstveno za savladavanje plijena, ali ima i probavnu, te odbrambenu funkciju. Sastav otrova je otopina brojnih enzima, toksina i drugih proteina. Otrov evropkih otrovnica, viperida (uključujući poskoka i šarku), je prvenstveno hemotoksičan – razgrađuje krvne stanice i tkivo. Otrovni aparat je sastavljen od dviju otrovnih žlijezda koje proizvode otrov i injekcijskog sistema (izmijenjeni zubi), a razlike postoje između porodica. Intenzitet trovanja zavisi od koncentracije otrova, veličine zmije, starosti i veličini plijena (ili čovjeka!), mjesta ugriza i slično.

Poskok (Vipera ammodytes)

Poskok je vrsta zmije iz porodice ljutica. On je najopasnija i najveća evropska otrovnica. Naraste do 95 cm, a prosječna dužina poskoka je 50—70 cm. Izražen je polni dimorfizam koji se odlikuje u veličini jedinke. Mužjaci se od ženki razlikuju i u boji, tj. mužjaci su obično pepeljasto sivi, a samo ponekad sa dodacima žućkaste boje ili roze boje. Ženke su najčešće smeđe, bakrene ili bronzane boje. Zajedničko obilježje svih jedinki je tamno braon ili crna cik-cak pruga koja se proteže cijelom dužinom leđa. Jedinstvena karakteristika poskoka, po kojoj je lako prepoznatljiv, je „roščić” na vrhu nosa koji naraste do 5mm. Donja strana, inače kratkog repa, prebojena je kod jedinki oba pola žutom, crvenom ili svijetlo zelenom bojom. Voli suva, kamenita, brdovita područja s rijetkim biljnim pokrivačem. Nije karakterističan za šume, ali ako ga se tamo pronađe, to su većinom krajevi šuma ili čistine. Takođe ga se može pronaći na mjestima vezanim uz ljude poput farmi i vinograda.

Šarka (Vipera berus)

Otrovnica prosječne dužine tijela oko 55cm, obično do 65cm, a rijetko do 90 cm. Šarka je zdepasta i spora, veoma kratkog repa, ovalne i pljosnate glave, koja se jasno odvaja od trupa. Boja jako varira, od potpuno svijetlih primjeraka sa slabo izraženom cik-cak prugom na leđima do potpuno crnih primjeraka kod kojih cik-cak pruga nije vidljiva. Većina jedinki ipak ima izraženu cik-cak prugu duž čitavih leđa, tamniju od osnovne boje. Pruga je kod nekih jedinki razlomljena. Nalazimo ih na raznim vrstama staništa: livade, kameniti obronci brda, rubovi šume, kamenolomi, obale rijeka, jezera. U južnoj Evropi nalazimo je ili u nizinskim močvarnim krajevima ili na višim nadmorskim visinama.

Planinska šarka (Vipera ursinii macrops)

Najmanja evropska zmija otrovnica, najveći primjerci dosežu veličinu od 55 cm, međutim, u pravilu su mnogo manje. Tijelo im je kratko i zdepasto, mužjaci su uglavnom svijetlo sivi sa izraženom cik-cak leđnom prugom, dok su ženke uglavnom smeđe-žućkaste sa nešto manje izraženom cik-cak leđnom prugom. Živi u planinskim područjima, iznad 1500m n/m u južnim područjima BiH, južnim dijelovima Hrvatske, Crne Gore i u sjevernoj Albaniji.

Neotrovnice i poluotrovnice

Osim navedenih vrsta postoji cijeli niz zmija koje se zbog svoje obojenosti mijenjanju za otrovnice. Treba napomenuti da su među njima i dvije vrste slabo otrovnih zmija ili poluotrovnica – crnokrpica i zmajur. Za njih je karakteristično da prilikom ugriza teško mogu čovjeka zahvatiti otrovnim zubima koji se nalaze posve straga u gornjoj čeljusti. Osim toga crnokrpica je prilično mala zmija čiji je otrov potpuno bezopasan za ljude, a i čeljust im je vrlo mala, te ne mogu zahvatiti otrovnim zubima čovjeka. Iako i zmajur vrlo teško može zahvatiti čovjeka otrovnim zubima njegov ugriz može biti neugodan, otrov izaziva bolove, otekline i ponekad povišenu temperaturu, ali u kratkom vremenu prolazi bez posljedica.

Smukulja ili lažna šarka (Coronella austriaca)

Prosječno naraste do 75 cm, rijetko preko 80 cm. Uglavnom su sivkasto, smeđkasto, rozasto ili crvenkasto obojene. Na leđima su dva reda tamnih (najčešće smeđih) pjega, a iza glave su malo veće mrlje, često u obliku malih „rogova“ ili krune. Od nosnice preko oka prema vratu prolazi tamna pruga. Trbuh je crvenkast, narandžast, siv ili crnkast, nekad sa pjegama. Zbog obojenosti se često mijenja sa šarkom (Vipera berus), ali nema cik-cak liniju, vitkija je i nema grebenaste ljuske niti okomitu zjenicu. Voli relativno suva staništa sa puno sunca, ali ih se može naći i na nešto vlažnijim mjestima. Izbjegava velike vrućine. Nije penjačica, ali se može „verati“ po gustom niskom grmlju.

Bjelouška (Natrix natrix)

Kod bjelouški postoji razlika u veličini između ženke i mužjaka: odrasle ženke su robusne i mogu dostići i dužine od 150 do 200 cm, dok su mužjaci tanji i do dvostruko kraći. Temeljna boja tijela jako varira: tamna plavosiva, smeđa, maslinastosiva, na bokovima mogu biti prisutne crne pjege, a na leđima nekad znaju biti i dvije sivoplave, žute ili narandžaste pruge. Glava je okruglasta, ali u odbrani je može raširiti pa može imati i trokutasti oblik. Zjenice su okrugle. Na prelazu sa glave na vrat nalaze se 2 fleke, najčešće bijele, žute ili narandžaste boje, ali mogu biti i crne ili u potpunosti izostati. Trbušna strana je bjelkasta, siva, tamna, najčešće mramorastog crno-bijelog uzorka. Kada se osjeti ugroženom, brani se tako da glasno sikće, širi glavu, napuše se zrakom (da izgleda veća) i bacaka se. Bjelouška je zmija koja voli vlažnija staništa, može se naći dosta dalje od vode. Savršeno pliva i roni duže od 15 min. Uglavnom je aktivna danju, nekada i u sumrak (za toplijeg vremena).

Stvaranje ekoloških uslova za otklanjanje opstanka gmizavaca u naseljima i turističkim naseljima

Kako bi se smanjila prisutnost zmija u naseljima potrebno je stvoriti uslove koji što manje pogoduju njihovom načinu života. Potrebno je smanjiti broj mjesta na kojima se mogu sakriti zmije i/ili njihov plijen, te je moguće obaviti dodatnu deratizaciju nakon uređenja okoline kako bi se uklonio njihov plijen sa tog područja. Zapuštene površine u naseljima u neposrednoj blizini kuća potrebno je urediti, isto kao i održavati urednim dvorišta i vrtove – npr. redovno kositi; ukloniti hrpe kamenja, otpada, građevinskog materijala (crijepovi, cigle….), najlona, dasaka i tome slično. Domaćinstva koja žele mogu nabaviti i mačku kao kućnog ljubimca – naime one su veliki lovci i u pravilu dvorišta sa mačkama imaju puno manje posjeta zmija od ostalih dvorišta. U podrumima i skladišnim prostorijama potrebno je zatvoriti sve ventilacijske otvore npr. gustom plastičnom mrežom (kakva se koristi za komarce), te sanirati, odnosno, začepiti sve ostale rupe i procijepe kroz koje bi zmije mogle ući. To uključuje i otvore široke samo 0,5cm jer zmije, pogotovo mlade, mogu prolaziti kroz izrazito uske otvore.

U slučaju da je zmiju otrovnicu potrebno ukloniti iz naseljenog područja (npr. dvorišta, blizina vrtića i sl.) potrebno je zvati stručnjake, odnosno osobe koje imaju iskustva i vješte su u baratanju otrovnicama. Naime, ako se njima rukuje nestručno i bez odgovarajuće opreme (zaštitne rukavice, štap za zmije) vrlo je velika mogućnost ugriza. Ako ste u potpunosti sigurni da zmija nije otrovnica možete ju ukloniti i sami. Pomoću štapa (za svaki slučaj) se zmija može pridignuti sa zemlje i u platnenoj vreći koju treba dobro zatvoriti (čvrsto zavezati) odnijeti na prirodnu lokaciju u blizini naselja, u park šume i sl.

Sanacijsko preventivne radnje i postupci za otklanjanje neželjenih kontakata – prevencija Pravilno postupanje u slučaju susreta sa zmijom

Najveći broj ugriza zmija događa se kada ljudi uđu u direktni fizički kontakt sa zmijom, bilo namjerno ili nenamjerno. Savjeti kako izbjeći neugodne susrete za vrijeme boravka na mjestima gdje je moguća prisutnost otrovnica:

1. nositi visoke cipele – gležnjarice ili čizme,
2. čvrsto hodati (može pomoći i lupanje štapom po tlu) – zmije nemaju uši već osjećaju vibracije tla,
3. za odmorište birati pregledna mjesta, a izbjegavati blizinu grmlja, nakupine kamenja ili granja i sl.,
4. oprez pri branju šparoga, gljiva i sl. – korisno je štapom provjeriti grmlje u kojem se bere,
5. oprez pri radovima u polju,
6. gledati kuda se hoda i paziti gdje se hvata rukama; poskok se ponekad penje po drveću i grmlju, a poseban oprez je potreban i ako se penje po stijenama,
7. ne hvatati zmije – ugrizi su uglavnom posljedica odbrane!!

PRI SUSRETU SA ZMIJOM: Bez panike. Ne dovoditi se u kontakt sa životinjom i ne izazivati, ne biste trebali pokušavati ubiti, uhvatiti ili odgurnuti zmiju! Ako je zmija uočena na vrijeme (to je prije nego što se nagazilo na nju ili je se primilo rukom) ne bi trebalo biti nikakvih problema. Otrovnice su svakako opasne za čovjeka, ali je i čovjek itekako opasan za njih. Ljutice – viperide nisu posebno brzo zmije, a pri susretu sa opasnošću obično se ponašaju tromo (neće brzinski odjuriti poput nekih drugih vrsta), već najčešće zauzimaju prijeteći stav, upozoravaju na svoju prisutnost siktanjem i polagano se povlače. Svrha ovakvog ponašanja je upozoravajuća, kako bi se potencijalna opasnost održala na odstojanju dok se ljutica povlači na sigurno. Takvo ponašanje je prisutno i kod nekih zmija neotrovnica.

Ono što u tom slučaju treba uraditi jeste:

• nikako se ne približavati zmiji,
• održati udaljenost između zmije i sebe od barem 50 cm,
• držati zmiju na oku,
• zaobići zmiju ako je to moguće,
• ako ne, pričekati da se zmija skloni!

Zmije ne mogu skakati, a ljutice ne mogu ni puzati brže nego što čovjek može trčati. Domet ugriza koji ljutica može dostići izbacivanjem prednjeg dijela tijela iznosi najviše koliko je životinja dugačka. Prema tome, na udaljenosti od 1 metra od otrovnica, ista nikako ne može nauditi ako joj se ne približavamo. Osim toga, da bi zmija odapela prednji dio tijela, mora ga prvo napeti, približavanjem glave tijelu i savijanjem prednjeg dijela tijela u obliku slova S. Ako se uoči ovakvo ponašanje kod zmije to je krajnje upozorenje i pogrešan trenutak da joj se pokuša približiti. Ako se zmija počela odmicati, treba pričekati da ode. Ako se zmija ne miče, a ne može se zaobići, dobro je lupati nogom ili štapom po tlu. Naime, zmije su gluhe , ali osjećaju vrlo dobro vibracije tla.

Primjena repelenata

Repelenti se apliciraju na području koje se želi zaštititi od prolaska zmija. Njihovo djelovanje vremenom slabi, te se poslije određenog vremena moraju ponovo aplicirati. Djelovanje repelenata se zasniva na vrlo osjetljivim njušnim receptorima zmija koje izbjegavaju tretirana područja. Uspješnost repelenata je različita kod pojedinih vrsta, te zavisi i od vremenskih uslova primjene.