Usmjerenje se obično definiše kao stepen ugla između linije koja povezuje dvije osobe i kao pravac u kome se osoba koja se posmatra okrenula. Tako da, kada su ljudi okrenuti jedno ka dragom licem u lice, taj ugao je 0°. Otkriveno je da je najverovatnije da će taj ugao biti 0° ako su ljudi udaljeni jedno od drugog.
Usmjerenje takođe može biti simetrično ili asimetrično. Simetrična orijentacija podrazumijeva da su ljudi postavljeni licem u lice, leđa u leđa, ili su usmjereni pod istim uglom (tj. oboje su, na primjer, za trećinu ili pola okreta udaljeni jedno od drugog). Asimetrično usmjerenje dozvoljava veću blizinu nego simetrična, pogotovo ako su ljudi postavljeni licem u lice. Usmjerenje leđa u leđa otežava komunikaciju jer iako verbalne poruke mogu da se razumiju, činjenica da učesnici ne mogu da vide govor tijela onog drugog znači da je veliki dio poruke odstranjen.
Mehrabian je izračunao iz svojih istraživanja da je oko devedeset i tri procenta poruke u komunikaciji licem u lice neverbalno, što ostavlja samo sedam procenata verbalnom.
Usmjerenje može biti horizontalno ili vertikalno. U horizontalnoj ravni je najvažnije da li je usmjerenje licem u lice ili ne. U vertikalnoj ravni, interes leži u tome da li je osoba koja je u pitanju na višem ili nižem položaju od one druge. Ako je više, ili je jednostavno viša od druge osobe, to značajno utiče na interakciju koja se odigrava. Postoje razlike u ponašanju ljudi kada leže ili kada stoje. Ljudi koji leže imaju tendenciju da se više toga sjećaju. Ljudi će biti maštovitiji kada leže, ali će manje reagovati na akciju. Kada stojimo, misli spremnije rezultiraju akcijom, ali manje reaguju na nove prijedloge i detaljnije razmišljanje na datu temu. Odluke se donose brže i silovitije ako stojimo. Ovome se vjerovatno može pripisati prijedlog bar jednog od autoriteta za menadžerske tehnike, da se dnevni sastanci menadžera održavaju stojeći, a ne sjedeći oko okruglog stola kao i obično.
Morate biti prijavljeni da biste ostavili komentar.